I tako iz
godine u godinu. A dok stvari stoje u
mjestu, mi istražujemo neka aktualna stanja u teoriji i praksi domaćeg
obrazovanja, i to od samog početka. Za tu priliku pronalazim na Internetu jednu
slikovitu roditeljsku jadikovku:
Mlađi sin ide u 1. razred. Svaki dan
dođe iz škole sa hrpom domaće zadaće (barem iz 2 predmeta). Zadaću ne može sam
riješiti nego treba s njim raditi i to dobrih 2 sata.
U kontaktu sam s pojedinim roditeljima
djece iz razreda, tvrde da i oni redovito moraju raditi s djecom. Naravno, a
kako i ne bi kraj “bisera” od zadataka koji se postavljaju djeci u
prvom razredu.
Evo primjera iz matematike:
Na stolu su 4 košare, u svakoj su po 4
jabuke. Ivica je iz 4. košare brojeći s lijeva na desno uzeo 3 jabuke. Luka
želi iz 1. košare brojeći s desna na lijevo uzeti 2 jabuke. Je li to moguće? Prikaži računom i objasni.
Problem je što nisu radili “kompleksnije”
računske operacije tipa 1+3-1 ili 10-1-3. Isto tako ne postoji nikakav brojevni
pravac u knjizi na kojem bi se grafički to moglo prikazati.
Još jednom napominjem, radi se o 1.
razredu osnovne škole! Djeca još ne znaju ni pravilno čitati, a postavljaju im
se ovakvi zadaci. Pitam se jesu li nastavnici koji biraju knjige uopće
prolistali što u njima piše? Po kojem se principu biraju programi?
Ovakav program preopterećuje djecu, guši
ih i ubija volju za školom. Djeca bi 90% stvari trebala usvojiti u školi, kod
kuće bi trebali samo ponoviti gradivo. Nemaju svi roditelji pedagoški faks i
nisu osposobljeni da zamjene učitelje. Uostalom, izgleda da se danas očekuje da
dijete koje pošaljete u 1. razred već zna čitati i pisati.
A da ovaj
zabrinuti roditelj nimalo ne pretjeruje, imao sam prilike ovih dana uvjeriti se
i osobno. Uvidom u zadaću jednog
prvašića uočio sam jedan filozofski
problem: Što je bilo prije, jaje ili
kokoš – hrvatski ili matematika?
SITUACIJA:
Dvadeset je dana
od početka školske godine. Klinci su tek zasjeli u klupe. Brojeve još nisu
učili. Od slova znaju pisati A, I, E.
A zadaci za
domaću zadaću glase ovako:
1. PROMOTRI
CRTEŽ I NAPIŠI IMENA GEOMETRIJSKIH TIJELA:
VALJAK;
KOCKA; PIRAMIDA, KUGLA, KVADAR
2. NACRTAJ
ŽIVOTINJU KOJA U NAZIVU IMA DVA GLASA „E“.
ŽIVI U ŠUMI. SKAKUĆE PO GRANAMA.
3. PREPOZNAJ
GEOMETRIJSKO TIJELO I SPOJI
Problem, reakcija, rješenje
Pokušavan se
spustiti na mentalni nivo šestogodišnjeg djeteta i na temelju stečenog
predznanja (u prvih dvadeset dan nastave) riješiti zadaću. U sva tri zadatka nailazim
na temeljni problem: Ne znam ih pročitati.
Ako zamislim
da sam još pri tome nekim slučajem imao peh kao Kevin McCallister,
i ostao sam u kući, shvaćam da si ne mogu pomoći. Nemam izbora. Ostavljam
zadaću, idem se igrati.
Ali to je
samo u filmu. Stvarnost je puno surovija. Pisac ovih školskih mozgalica očito računa
da u mojoj blizini žive odrasli koji su sto posto pismeni. Pa dobro. Pretpostavimo
da je tako (što uglavnom i jest). No i tu postoje teško savladive prepreke. Idemo
redom:
Prvi zadatak:
„Promotri crtež“ – slušam čitani naputak.
„Ok…Promatram.“
„Napiši imena geometrijskih tijela“
„Ne znam“
„Ne znaš
imena geometrijskih tijela na slici?“
„To znam…Ali
ne znam pisat… Učili smo samo kako se piše slovo A, slovo I i slovo E“
„Hmmm!!!…Ajde
onda ovako. Jel znaš crtat?“
„Znam“
„Super… onda
ti na ovoj crti nacrtaj riječ VALJAK…Evo
vidi…To ti izgleda ovako…Hoćeš moći?
„Hoću“
„Eto,
riješili smo problem“
Drugi zadatak:
„Nacrtaj životinju koja u nazivu ima dva
glasa ‘E’. Živi u šumi i skakuće po
granama….Ajde ovo je
lako. Koja je to životinja“
„Mmmmm“
„Kako ne znaš?“…Pa učili ste slovo „E“
„Da, ali nismo
učili brojat“
„Ooo, bemu
miša maloga…stvarno zafrkano…Ajde dobro. Nacrtaj vjevericu“
„Je l’ ona
ima dva slova ‘E’ ?“
„Da, ima“
„Sigurno?“
„Da, sto
posto“
„Sto posto?
Koliko je to?“
„Maaaa….Ajde
crtaj…nemamo puno vremena…Još imaš pjesmicu“
„I bojanku“.
Treći zadatak:
„Prepoznaj geometrijsko tijelo i spoji….Aha…
Idemo ovo prvo: Ima 6 ploha. Plohe su joj ravne. Sve su plohe jednake veličine….Koje
bi to bilo tijelo?“
„Ne znam.“
„Ajde idemo
izbrojat plohe.“
„Ti
broji…rekao sam ti da nismo učili brojat“
„Dobro, onda
ćemo skupa…Jedan, dva…Što ide poslije dva?“
„Hmmmm…šest!“
„Nije, nego tri…Što
ide poslije tri?“
„Šest!“
„Ne…idemo iz
početka. Jedan, dva, tri…četiri, pet…Što ide poslije pet?“
„Hmmm…Jel
sad ide šest?“
„Tako
je…vidiš da znaš…Ajde sad povuci crtu.“
„Gdje da
povučem?“
„Tu, odavde,
gdje ti piše 6“
„A gdje
piše?“
„Tu u prvoj
rečenici“.
„Je l’ to
ova?“
„Ne, to je
treća…Ovo je prva.“
I tako, iz
dana u dan, izgledaju muke i nauke jednog šestogodišnjeg djeteta. No njih ćemo
sada ostaviti na brigu tatama i mamama, dadiljama, bakama i djedovima. A mi za
sami kraj zadajemo domaću zadaću piscima školskih čitanki, risanki i pisanki:
Kolika je
težina školskog gradiva u prvome razredu osnovne škole?
Da se ne bismo
bavili prostim nagađanjima, izračunat ćemo matematički – a na temelju egzaktnih
mjerenja koje nam je dao otac prvašića s početka ove priče, zavirivši u školsku
torbu svojega sina:
Evo
današnjeg sadržaja:
– Hrvatski:
2 udžbenika, vježbenica, bilježnica
– Glazbeni:
Udžbenik, vježbenica, kajdanka
– Priroda:
Udžbenik, vježbenica, bilježnica
– Engleski:
Udžbenik, vježbenica, bilježnica
– Likovni:
Vodene boje, čaša
…i tu je
još obična pernica (nikakva na 3 kata) i papuče….Cca. 5 kg. (mali je
“težak” 22 Kg.) eto…
Sreća što
klinci još ne znaju računati na kile.
Podijeli na društvenim mrežama