Fizika nadahnuća – (priča uz jutarnju kavu)

A kad se uhvati aktualnih
društvenih tema sa stanovišta struke, onda to uvijek bude monolog:

„U vrijeme
velikih gospodarskih kriza skloni smo stvarati timove stručnjaka… tzv. stručne
komisije za ovo ili ono…Kakva kvantovska pogreška!“

Snimivši upitnik
na mojoj grimasi, samo je klimnuo glavom:

„Vidi, stari…zemlja
je u totalnoj komi…ali stvaranje skupnih idejnih rješenja, nije ispravan put. Ljudi
u grupi, unatoč znanju na hrpi, ne mogu sprovoditi kreativne ideje. One nastaju
samo u pojedincu u trenutku spontanog nadahnuća, a upravo ta duševna suptilnost
čini ih kreativno-stvaralačkim…jer to je energija koja ima moć
materijalizacije. Takva  potentna ideja
može se prenijeti drugima, usmeno ili pismeno…ali time se ne može  prenijeti nadahnuće – i ona postaje sterilna. Zato
onaj u kome je nastala treba sam započeti i voditi projekt do njegovog kraja. Kužiš?“

Pitanje je
bilo samo tehnički tajm-aut, toliko
da zapali cigaretu i otpije gutljaj kave…Povukao je još jedan duboki dim i nastavio
dalje:

„Sjeti se
samo, koliko nam se puta zna dogoditi da smo veoma zaokupljeni nekom vlastitom vizijom,
a onda, nakon što ju povjerimo svojim kolegama, prijateljima, znancima i raznim
znalcima, ekipa počne mudrovat…Ne treba puno, dovoljno je samo jedan teleći
pogled… toliko da ti unese zrno sumnje, i ona u trenu izgubi onu svoju magijsku
privlačnost…riječ-dvije i nakon određenog vremena potpuno splasne…zanos se
počne gubiti i mi ju napuštamo – odustajemo od njene realizacije. Tada shvatimo
da smo učinili pogrešku – nismo se smjeli izbrbljati.“

„Da, to je
istina…“

„Statistička!“
– nadoda hitro – “Iskustvo me ući da je moja uspješnost u realizaciji vlastitih
poslovnih zamisli bila proporcionalna količini moje vlastite šutnje… Zato više
rijetko kome pričam o svojim planovima. Nemam nikakvih predrasuda…To je čista
fizika… Trenutak idejnog nadahnuća je uspostava kontakta s kvantnim poljem jedne
prostorne dimenzije u kojemu je ta
nadahnuta misao  potpuno realizirana. Održavanjem pune koncentracije misli u tom
stanju, privlačimo tokove ovog polja u vlastitu svijest do njezine potpune
materijalizacije. To je isto kao i ono kada iz tebe izleti pjesma – nisi
razmišljao, nisi mozgao…samo si je postao svjestan – jer ona je već postojala.

Zato je prvi
Kvantni zakon svake poslovne strategije – ne govoriti naglas. Kreni za svojim osjećajem
i uživaj u zanosu vodstva unutarnjeg bića koje je povezano sa svojom vlastitom istinom
– onime što mi kao ljudi na nekoj suptilnoj intuitivnoj razini osjećamo kao
vjeru u mogućnost obistinjenja…I budi sam. Ne srljaj u poslovne saveze dok
traje ova veza.  

Plansko stvaranje
poslovnih timova za vrijeme unutarnjeg vodstva potpuno je suvišno i svako
formiranje poslovnih skupova suradnika, dok traje magijski zanos, treba prepustiti sinkronicitetu,
propuštajući u svoj poslovni projekt samo likove koji su sami, potpuno
nepozvani, izronili sa čašom vode –
baš u trenutku dok smo bili žedni. Ali
ne smijemo se uhvatiti za udicu, misleći da je upravo taj slučajni vodonoša  važna karika našeg poslovnog uspjeha kojeg
moramo zadržati. Budimo otvoreni da ga propustimo kroz naš poslovni trenutak,
bez ikakvog straha da bi nam mogao nedostajati.  Bili smo žedni, donio nam je vodu – i to je
sve. Nemojmo se vezati za vlastite projekcije nečije važnosti. Jedino što je
bitno u tom procesu je zadržati zanos:  Uživati
u stvaranju i pustiti neka ono teče kroz naš um kao rijeka misli, bez ikakve
želje da utječemo na njezin tok.

Nema pitanja,
nema propitivanja…Samo pratimo vlastitu misao, uronjeni u polje energije vlastite
ideje, svjesni da je materija samo zgusnuto polje informacija koje u našoj
materijaliziranoj svijesti drži na okupu snaga našeg vlastitog uvjerenja. Zato,
kad se pojavi u nama, zaštitimo je tišinom,
učinimo je tajnom, sve dok se sama ne pokaže svijetu. To je kraj iza kojeg
obično slijedi pitanje: ‘Kako si uspio?’

Ljudi će
misliti da smo vješti, sposobni i pametni…Ali ispravan odgovor je samo jedan: ‘Kad
nešto zamislim, o tome ne pričam.’ “

Srknuvši posljednji
gutljaj kave, ustao je od stola i samo rekao: „Bok stari, moram ići, imam važnog
posla.“

Naravno, nisam
ga pitao o kakvom poslu se radi.