“Živjeli
smo u prilikama, ili bolje rečeno neprilikama, gdje nismo mogli na ispovijed.
Pratio se svaki naš korak, i služba je bila takva” – započinje u svome pismu
jedna bivša grešnica, i nastavlja se žaliti: “Puno sam se molila kad smo doselili u Zagreb
da mi Bog dade hrabrosti za ispovijed. Kad sam svećeniku sve ispričala, on se
toliko ogorčio i počeo me koriti te sam se uplašila da se to čuje i izvan
ispovjedaonice. Kao da sam najveći zločinac. Puna gorčine otišla sam. Srećom
sam u drugoj crkvi našla ispovjednika koji me je ljudski prihvatio. Ali još me
peče gorčina one prve neuspjele ispovijedi.” – zaključuje razočarana vjernica.
Odmah ispod toga, odgovara
joj neki glas iz Glasa Koncila: ”Dobro da ste stekli iskustvo kako se u okviru
crkvene zajednice, unatoč ponekad neizbježnim nesporazumima, uvijek može
pronaći rješenje. Onaj prvi ispovjednik očito je bio potresen nečim što ste mu
rekli. Zaboljela ga je rana na vašoj duši. To se često dogodi svećeniku koji
iskreno vjeruje i iskreno je zabrinut za spasenje duša, osobito kad je grijeh
težak poput pobačaja. Kad žena pokajnica naiđe na takvu gorčinu koju
ispovjednik ne uspije dovoljno svladati, manje bi se morala ljutiti na njega a
više doživjeti ozbiljnost svoga grijeha.”
Riječ je… A valjda Gospodnja
(?)
Podijeli na društvenim mrežama