Gdje je nestao pješački most u Krešimirovoj?

Primjer
takve sudbine? Nedavno srušeni metalni most koji je povezivao Krešimirovu ulicu
s prostorom uz južni dio kompleksa lučkih skladišta što ga Riječani nazivaju Metropolis.
Ulični ulaz na most nalazio se uz autobusnu postaju u Krešimirovoj nasuprot
riječkom KBC-u, a objekt je, hitajući dalje od ulice, nadvisivao željezničke
tračnice i omogućavao prijelaz pješaka na lučki teren. Tako je to barem bilo do
prvih dana prosinca 2010, kada je iznenadno, preko noći, nestao. 

Podaci kažu kako se most nalazio na tomu mjestu čak od 19.
stoljeća, od 1880-tih, i da u svom poslu gradsko-lučkog komunikatora nije bio
jedini te vrste. Premda već godinama kao prijelaz zatvoren, o čemu je
svjedočila visoka metalna ograda postavljena s ulične strane, koja mu je
priječila pristup, nije tajna da je most u nekim drugim vremenima bio
intenzivno korišten. Ne samo u svoje prvo doba, već i u novijoj riječkoj
povijesti, npr. onoj poslije Drugog svjetskog rata, njime su se služile tisuće
lučkih radnika, carinika, špeditera, posade 
usidrenih brodova i svi ostali koji su imali posla u tom dijelu luke. Tko
je most podigao, znao je zašto je to učinio.

No, današnji nasljednici mostograditelja za te razloge ne
znaju, ili ne haju. Nema sumnje, njima je most bio samo na smetnji, vidjeli su
ga kao beskorisnu hrpu željeza, skupu za održavanje. Štoviše, kada se most 2010.
našao pod njihovim povećalom, nije mu to bilo prvi put. Još davne 1961. tadašnje
je Željezničko transportno poduzeće – Rijeka, u čijim je papirima bio
zabilježen kao osnovno sredstvo, došlo do spoznaje da im je most neka vrsta
neželjenog tereta. Možda su ga koristili gotovo svi, ali je njegovo
popravljanje i ličenje, dakle održavanje bilo u cijelosti na njihovim leđima.
ŽTP je tada pokušao smanjiti izdatke za održavanje predlažući tadašnjem
poduzeću Luka i skladišta, Carinarnici, Savjetu za unutrašnje poslove i ostalim
korisnicima mosta da se  troškovi
podijele, ali je ostalo bez rezultata.

Kada
je to u ŽTP-u dovelo do odluke o rušenju, onodobni Savjet za komunalne poslove
Općine Stari Grad, u čijoj je nadležnosti bilo davanje dozvole za takav čin,
bio je mišljenja da most – točnije dva mosta, jedan s istočne i drugi sa zapadne
strane željezničkog kolodvora – nije posve beskoristan kako se to tvrdilo. Primjerice,
dogodi li se na lučkom području kakva sigurnosno izvanredna situacija, most je
dobrodošao rezervni prijelaz. A sigurnost, znamo, nema cijenu. Tako
su razmišljali jučer, na upitnik u vezi s opravdanošću daljnjeg postojanja
mosta. No, današnjim vremenom ravnaju, očito je, oni koji znaju bolje i više od
svojih prethodnika. No, istodobno, kakve bi samo ti prethodnici mogli donositi
odluke da su znali ono što im jučer kao informacija nije bilo poznato, a danas
valjda svakomu razumnom čovjeku jest, informacija o vrijednosti onoga što se
naziva industrijskom baštinom? Jer vremešni prometni objekt između Krešimirove
i lučkih skladišta upravo je to, industrijska baština.

Čija?
Vjerovali i ne, baština upravo onih koji su je odlučili ukloniti. Most je
ponajprije i iznad svega svjedočio o povijesnoj dimenziji ovdašnje željeznice,
o tomu kako ona tu nije od jutros, da ima poštovanja vrijedne korijene, te da
se u osloncu na te korijene može govoriti o tradiciji ovdašnje željeznice, iz
čega pak izrasta ono što nazivamo vlastitim dignitetom, taj važan dio poslovnog
ugleda.

Hm,
naša željeznica i dignitet? O tom začudnom spoju manje-više svakodnevno čitamo
u novinama, na stranicama posvećenim gospodarskom kriminalu. Na jednoj strani
milijuni i milijuni eura nestalih neznano negdje iz toga državnog poduzeća, na
drugoj troškovi povremenog ličenja jednog mosta. Za to drugo novca nema, za
prvo – mašta je granica. Tužno je, ali istinito: most je u vlastitoj biografiji
preživio pet država, ali nije šestu, hrvatsku. Znamo li insajderski kako ta
država funkcionira, iznenađenju teško da ima mjesta.

Za
kraj, je li most bio na smetnji samo ovdašnjim željezničarima? Činjenica da je
bio komunikacijska spona između grada i lučkih skladišta, spona koja je samim
svojim postojanjem pružala argumente za odbacivanje prigovora o tehničkoj nedostupnosti
Metropolisa i susjednih istovrsnih objekata s kojima luka ne zna što će, ta
činjenica upućuje kako je bio problematičan i onima koji se već duže vrijeme
opiru želji građana Rijeke da imaju mogućnost pristupa tom dijelu obale.

Poruka
učinjenog? Srušimo mostove, kidajmo komunikacije! Jer, tko ne zna, društvo
kojim vladaju rušitelji, društvo je perspektive!