Gdje su nestale swinging fifties?

U mislima mi je bio, dakle,
čovjek kao produžetak radnog ritma strojeva, njihov nekovrsni dodatak, time im
i sluga pokorni, sve u ime boljeg sutra koje treba doći.

Nasuprot
tomu, bujica informacija preda mnom uvjeravala me kako sam žrtva predrasude. Za
ozračje koje je vladalo gradom 50-tih, ili barem za onaj njegov dio koji nije
bio omeđen radnim vremenom, može se mirne duše upotrijebiti sintagmu – swinging
fifties. Udaljavajući se od rata, Rijeka je iz dana u dan iznova otkrivala čari
lakših nota, a lokacije što su se spominjale na uličnim plakatima koji su
pozivali na ples svjedočili su kako je grad prštao vedrom glazbom sa svih
strana.

Popis
tih lokacija čini se nepresušan: Trsatska čitaonica (s dvije plesne dvorane),
hotel Neboder (četiri plesna prostora, ne računajući koncertnu dvoranu i atrij
Hrvatskoga kulturnog doma), Gradski podrum na Sušaku, sjedište Osnovne
organizacije Narodnog fronta na Krimeji (bivša gostionica Velebit), Dom kulture
Svjetlost, prostor na katu ugostiteljskog objekta Lipa (uz kasnije boćalište
ratnih veterana na Šetalištu A. K. Miošića), nekadašnji prostor Radio Rijeke na
Kozali, DTO Partizan na Belvederu, dvorana ex-kina Tuhobić, Klub Circolo,
Transjug, Klub pomoraca, restoran Lučki radnik (uz glavnu tržnicu), restoran 3.
maja (uz glavnu tržnicu).

Tim
se objektima pridružuju: terasa Gradskog kupališta na Delti, terasa Gradskog
kupališta Quarnero, kavana Central, kavana Učka, Radio Rijeka (dvorana na prvom
katu zgrade na Korzu), Filodrammatica (velika sala na prvom katu i prizemlje),
Plavi Jadran, Guvernerova palača (prostor istočnog krila uz zgradu), Husar,
Nafta, dvorana na katu iznad kina Beograd, kavana Kvarner, Društvo željezničara
Franjo Fabijančić, Dom lučkih radnika (u skladištu nasuprot bolnice), Dom Đuro
Salaj na Mlaki, restoran Rafinerije (u njenoj Upravnoj zgradi), Dom Kantrida
(kasnije sportski centar 3. maja), Martinšćica (prostor kasnijeg brodogradilišta Viktor Lenac).

Plesna
su mjesta također hoteli Jadran, Kontinental, Park i Bonavia, zatim škole
Medicinska, Tehnička, Građevinski tehnikum, Škola učenika u privredi, Sušačka
gimnazija, gdjekad i Riječka gimnazija. Popisu valja pridružiti prostore u
mjesnim zajednicama…

Prema
svjedočenjima aktera onodobnoga glazbenog života, ljubitelji provoda mogli su
na potezu od Kantride do Martinšćice birati između čak 49 aktivnih plesnih
prostora. A ono što se na tim mjestima moglo čuti zadovoljavalo je raznolike
glazbene ukuse: sanremovske uspješnice, lokalni tradicionali, operetne arije,
standardi latinoameričkih ishodišta, prvi rock’n’roll hitovi, opatijski i ini
šlageri… O plodnom tlu za tu vrstu aktivnosti svjedočio je i rad gradskoga
Plesnog kluba. On je svibnja 1955. u Neboderu organizirao plesnu reviju i
turnir plesača, s gostima iz Ljubljane, Maribora i Zagreba.    

Nema
dvojbe, Riječani su glazbenim opuštanjem kanili što prije zaliječiti ratne
rane, zaboraviti redove u kojima su stajali stišćući u džepovima „točkice“
(mjesečne kupone za nabavu osnovnih potrepština poput hrane, odjeće, cipela),
također ostaviti iza sebe poratnu vrućicu potaknutu pitanjem iscrtavanja
međunarodnih granica na ovdašnjim trusnim koordinatama. Sve to usprkos
neimaštini najvećeg dijela građana.

Zašto
na sve to podsjećati danas? Kakav je smisao informacijske bujice na mom stolu? Isključivo
u rekonstrukciji minulih dana i njihova ozračja? 

Rekonstrukcija
je, dakako, sama po sebi uvijek vrijedna, zbog iznalaska zagubljenih
informacija, ali se u ovom slučaju nije obvezno ograničiti na tu dimenziju
posla. Dodatan ključ za čitanje je u obrnutoj analogiji između jučerašnjih i
današnjih dana, analogiji koja gotovo da vuče za rukav i traži da se pred njom
ne zažmiri, budući da se izravno tiče naših aktualnih života. Kada kažem
obrnutoj analogiji, na umu mi je saznanje da su Riječani 50-tih, prosječno
gledajući, u materijalnom pogledu bili pravi autsajderi prema današnjim, što se
da utvrditi usporedbom njihovih prosječnih plaća, broja osobnih automobila i
kućnih uređaja (perilica, televizora, klima-uređaja itd.), odlazaka na
ljetovanja i zimovanja, te sličnih pokazatelja razine osobnog standarda.
Današnji stanovnici grada na Rječini za svoje su prethodnike dobrostojeći,
zamalo pravi bogatuni.

Pa
ipak, osmijeha na licima mnogo je manje nego što bi se očekivalo, ljudi se ne druže
mnogo, u zraku se osjeća nota potištenosti, možda i depresije. Materijalni
standard je na našoj, optimizam na strani prethodnika. Mi se zatvaramo u sebe,
oni masovno plešu. Rezultat u odmjeravanju dvaju popisa plesnih mjesta je neugodnih
49 prema 6-7, za njih.

Zvuči
nelogično, ali samo na površan pogled. Jučer su se perspektive otvarale, ukazivalo
se svjetlo na kraju tunela, svakog se dana zakoračivalo u nešto bolje i
vedrije, pa se materijalnim ograničenjima lakše nosilo – a danas je proces
suprotan, proklamirani ciljevi društva kojemu smo dijelom sve su dalji, iz dan
u dan sustižu nas vijesti jedna gora od druge, perspektive su sve tmurnije. Kako
se opustiti, kako zaplesati?

Rijeka
50-tih njiše se s osmijehom u ritmu muzike za ples i vuče me za rukav, a ja ne
znam što da joj kažem.