Geneza jednog čudnovatog straha

Dobro, ako
je blokada mentalna onda je naravno u mozgu, to je jasno – ali što nas je tako
puknulo u glavu da smo antifašistički potpuno paralizirani, fizički i psihički
– u tolikoj mjeri da spomenicima antifašizma prilazimo samo po službenoj
dužnosti?

Znao sam
da je u pitanju strah – za agnostike i ateiste racionalan obrambeni odgovor na
prijetnje okoline – samo nikako se ne mogu načuditi čega se to boje kršćani.

Istražiti
ove razloge bio mi je veliki izazov, a stjecati saznanje o tom jedinstvenom fenomenu
usred antifašističke Europe i posebno uzbuđenje – poglavito kad u svome
virtualnom  traganju susretnete katoličkog
svećenika, antifašistu, koji dobro  razumije
svjetovne i duhovne tekovine Crkve u Hrvata stečene u Drugom svjetskom ratu.

Sa svojih
preko 200 znanstvenih članaka i tri napisane knjige, posvećene ovoj temi, ugledni
bosanski franjevac, teolog i politolog fra Marko Oršolić čini mi se kao
vjerodostojan autoritet koji daje sasvim racionalna tumačenja ovoj (neprirodnoj)
pojavi:

Vodstvo naše provincije je bilo jako
antifašistički usmjereno. U Bosni Srebrenoj je bilo samostana koji su već vrlo
rano bili na oslobođenom teritoriju. Jajce, na primjer. Vrhovni štab NOB-a je
često boravio u samostanima i mnogi franjevci su bili blisko vezani uz mnoge
vodeće ličnosti partizanskog pokreta i postojalo je međusobno povjerenje. Ali,
primijetio sam da su mnogi franjevci to krili, od straha da ih se ne strpa u
red komunista. Kod nas se i inače antifašizam poistovjećuje s komunizmom, što
je smiješno. Dakle, oni su to krili zbog straha od jednog nasrtljivog,
globalnog antikomunizma, koji je bio nerazuman, koji nije želio vidjeti da ima
jugoslavenskih komunista koji su 1948. raskrstili sa Staljinom i koji su se
ogradili od zabluda staljinističkog komunizma i pokušali izgraditi nešto drugo,
i koji su na određeni način poštivali i slobodu vjere. Dakle, tu ima puno
nerazumijevanja i zato još uvijek kod nas postoji neki strah od antifašizma.
Jer ako tako misliš, odmah si strpan u red “crvenih”. Kada se Čerčil
zajedno sa Staljinom borio protiv fašizma, ne znam zašto bi se onda mi bojali
time dičiti! Jer borba sa svjetskim fašizmom nije bila samo ideološka borba,
nego i praktična borba – borba za goli život. Žalosno je da ti crkveni arhivi
još uvijek nisu dostupni. Žalosno je da i neke političke struje to bojkotiraju
do dana današnjeg. Tu se nema što kriti. (prosvjeta.hr)

A da li
općenito taj strah od identifikacije s komunizmom bio opravdan, fra Marko
također misli da nije:

Komunizam u bivšoj Jugoslaviji bio je nešto
sasvim drugo od komunizma u SSSR-u i ostalim zemljama Varšavskog pakta, o čemu
sam još 1973. godine govorio u Vatikanu. Tito je još 1948. raskrstio sa
Staljinom i staljinistima, tako da se kod nas nikada nisu događale strahote kao
u SSSR-u. Grešaka komunističke politike je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ali se
to ne može izjednačavati s fašizmom i nacionalsocijalizmom. (Slobodna
Dalmacija).

Slično razmišljanje
dijele i mnogi fratri franjevačke provincije Bosne Srebrene, no hrvatski
biskupi o svemu tome misle drugačije, zato radije posjećuju Blajburg i Goli
otok negoli Jasenovac – ali fra Marko tvrdi da su oni „neozbiljni i ne shvaćaju
vrijeme u kojemu živimo“.  

Bojim se i
pomisliti kamo nas to može odvesti.

Smrt
fašizmu, sloboda narodu!