Geni, geni kameni

Naši velečasni u tome ne vide ništa grešno. Dapače, sve je onako kako i treba biti – misle u
glas, i tek su rijetki  od njih ostali
zgroženi onim što se dogodilo u Splitu,  jer malo je onih svećenika koji ne razumiju
kulturno-povijesni kontekst u kojemu se razni pojavni oblici fašističke
ideologije sasvim prirodno uklapaju u tradicijske običaje našeg vjerskog narodnog
folklora.

 

Split je sredina
duboko ukorijenjena u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi, za koju se znalo da će
reagirati na ovakve nedolične parade, suprotne kršćanskom nauku.

 

Ovom antologijskom rečenicom umirovljeni profesor biblijskih
znanosti dr. Adalbert Rebić  objasnio je
zaprepaštenoj nekatoličkoj javnosti uzroke neciviliziranog ponašanja desetak
tisuća razularenih građana, fetivih Hrvata-katolika,  koji su nad kolonom mirnih učesnika Gay Pridea  ispovjedili svoju tradicionalnu kršćansku
vjeru.

 

Na kraju svega, profesor zaključuje da su miroljubivi aktivisti
iz povorke dobili ono što su tražili.

 

Kada tako nešto izgovori 
biskup Juraj Jezerinac onda to i ne uzimate zaozbiljno jer odmah pomislite
da je neposredno prije davanja izjave imao razgovor sa Stjepanom Mesićem koji
mu je digao pritisak na 360 i  raštimao
puls na  preko 200 otkucaja u minuti  pa mu se toliko pomutilo da ne zna što govori;
ali kada to kaže jedan staloženi katolički intelektualac, teolog prof. dr.
Adalbert Rebić – u stanju potpune fiziološke ravnoteže, pri  tlaku 120/80, sa urednim srčanim ritmom
od  60 otkucaja  u minuti – onda vas takva izjava ne samo
iznenadi, nego probudi u vama želju da pođete tragom koji će vas  odvesti na mjesto odakle je Crkva u Hrvata
pokupila to kršćanstvo koje tradiciju kršćanske kulture svodi na notorni barbarizam,
iz kojega u posljednje vrijeme sve češće  izranjaju razni oblici ideološkog mračnjaštva.

 

U toj potrazi za korijenima naše kolektivne duhovne
dijagnoze, put nas vodi u stoljeće sedmo, kada su se Hrvati doselili iz ko-zna-odakle
i nastanili područje između rijeke Drave i Jadranskog mora, pokorivši prije
toga Avare, domicilni barbarski  narod
koji je sebi umislio da to područje pripada njima.

 

Iz tog vremena nalazimo i povijesne dokumente, neki su
pisani a neki klesani,  koji svjedoče da
je neposredno nakon oslobođenja stoljetnog hrvatskog teritorija uslijedilo
pokrštavanje Hrvata.  

 

Kako i na koji način?

 

O tome postoji više teorija, ovisno o broju povjesničara koji
su doktorirali  na ovoj temi. Jedna od
mogućih  kaže da je pokrštavanje započelo
posredstvom preostalog domaćeg stanovništva koje je ostalo na oslobođenim
područjima. Poznato je naime da je područje nekadašnjeg rimskog carstva bilo dobro
pokriveno kršćanskim misionarima koji su pratili seobu barbarskih naroda te u
skladu sa napucima iz Rima nastojali locirati, identificirati i pokrstiti,  tako da je teren već i prije dolaska Hrvata
bio spreman.

 

U toj cijeloj zbrci povijesnih dokumenata postoje i neke
druge teorije, i jedino u čemu se izgleda svi  povjesničari slažu je  činjenica da je sve to išlo dosta sporo i da se
pokrštavanje završilo tek  negdje
početkom IX stoljeća. Ta tradicija nastavljena je  kroz daljnja stoljeća i zadržala se do
današnjih dana. Sada to već ide sasvim spontano i mehanički. Danas više nema
Hrvata koji nije kršten – partizani, ustaše, domobrani, komunisti, fašisti,
antifašisti, svi od reda imaju krsni list.

Ovi podaci nam međutim još ništa ne govore o tome kada su i
od koga  Hrvati primili vjeru, jer čin
krštenja je jedno, a vjera je nešto sasvim drugo. Čovjek ne postaje kršćanin
kada ga se polije svetom vodicom, nego onoga trenutka kada svim srcem prihvati duhovni
nauk Isusa Krista,  kojega je sam Isus
sažeo u Zlatno pravilo: Sve što želite da ljudi čine vama, činite i
vi njima. U tome je sav Zakon i Proroci.

 

Ako je želja Hrvata da ih se gađa kamenjem, zastrašuje i
prijeti fašističkim parolama te da ih se vrijeđa raznim pogrdnim imenima, onda
znači da nam je netko opasno podvalio i da nas godinama truje lažnim kršćanstvom.

 

Pitanje je samo – Tko?

 

Za sada se osnovano sumnja na Hrvatsku biskupsku konferenciju
koju se tereti za sustavno zatiranje istinskih kršćanskih vrijednosti.  Njezini članovi, svi od reda, oduševljeni su
dočekom koji je tzv. kršćanski Split
priredio aktivistima Gay Pridea. Veoma
su ponosni na to što je svijetu poslana slika da ovdje živi narod kojemu je
njihova katolička vjera svetinja i da su u njeno ime bili spremni  kamenovat i samog Isusa da im se kojim
slučajem ukazao u povorci.

 

Sumnjivci, koji se mahom kriju u biskupskim palačama,  razotkriveni su već odavno, ali krunski dokaz
za promicanje kršćanskog krivovjerja pronađen je isti dan u samom središtu
kršćanskog Rima gdje je reakcija građana  na povorku Gay
Pridea bila potpuno suprotna onoj splitskoj.  

 

Profesor Rebić morati  će provesti sate i sate u dubokoj meditaciji kako
bi uspio objasniti ovu totalnu suprotnost između očekivane reakcije kršćanskog Splita i  ovakve, za hrvatske kršćane, pretpostavljam
neočekivane, reakcije kršćanskog Rima.

 

Samo nemojmo reći – čudni su putevi Božji… jer sasvim je očito da se na jednoj strani skriva opasni
Vrag.