Moje
glupiranje na gitari još je bilo godinama daleko, a niti u međuvremenu nije
osobito dobilo na cijeni, ekonomski sam bio 100% ovisan o roditeljima, i – isto
toliko izraženo u postocima – o sestrinoj milosti oko mojih, hmm, potreba glede
motanja s njezinim društvom koje je slušalo sasvim dobru mjuzu. I priznajem –
nisam bio niti ja, baš kao ni njezina kompa, imun na Tinu Turner. Ko bi bio kad
je onako šejkala s bokovima lijevo desno da ti se zavrti u glavi. Kao da gledaš
ubrzanu snimku teniskog finala u Wimbledonu, ode mozak u tri frapea! Bucmastog
lica, nalik pomidoru s dosta nezanimljivih nepravilnosti, znao sam se duriti na
nju zašto me ne uključi češće i više u te odlaske u negdje i nepoznato, kako je znala naglasiti. Na moje novo zač?, ona bi elegantno pred moj nos
parkirala okruglo zrcalo, onu stranu koja uvećava, i dodala – evo, sad znaš! To me je iz nekog razloga
uvrijedilo, ali bio je to samo iracionalni osjećaj. Ne vjerujem da je mislila
ozbiljno i na neš jako loše.
I
tako, tih su godina – riječ je o ludim
sedamdesetim – u našu luku znali svraćati svakakvi brodovi, od američkih
razarača do ruskih miroljubivih nosača atomskih glava. Barufe su bile sastavnim
dijelom ondašnjih susreta na neutralnim terenima. Znali bi se pošorat na račun
političkih i ideoloških uvjerenja ta dva tabora i na Rivi, ali češće je ipak
insceniranje divljezapadnih saloonskih kavgi bilo smješteno u kakav interijer
gdje su stolice mogle nesmetano letjeti amo tamo, bez uporabe posebnih
telekinetičkih sposobnosti ovih zaraćenih strana. U pitanju je bilo tek
odmjeravanje snaga Zapadnjaka i Istočnjaka s čvrstim mišićima na ramenima i
kratkim širokim vratovima, a rezultati su uglavnom bili neriješeni, s pokojom
masnicom na licu. Usred jedne takve, u studenom ’75., našla se i gospođa Tina
Supermrdoguz Turner, pa je, umjesto da se pridruži zemljacima u razračunavanju
s komunističkim crvenim zlom, predložila nek joj se svi sutra navečer pridruže
na koncertu koji će ona i njezin – vrlo uskoro ex – muž upriličiti u toj
lokalnoj akustički dvojbeno adekvatnoj koncertnoj hali. Da će ona sve sredit,
da nema frke za upad. Kao da je to samo po sebi razumljivo. Ili je poznavala
domara dvorane prilično intimno ili je znala to kompenzirat s mjesnim
političkim čimbenicima na sebi svojstven način, neprihvatljiv ljubomornom Ikeu.
To je moje skromno mišljenje!
Enivej,
i jedni i drugi su uskoro bili u međusobnom zagrljaju, truseći u grlo
naizmjence vodku i viski. Poslije su naručivali, svjedočili su rijetki, i
tamanili sendviče s parizerom i sirom, specijalitet nadaleko poznat upravo u
našem ‘regionu’, ali tako da su isti uključivali u tom bogatom sadržaju i
bahato razmazivanje maslacem, doduše samo po jednoj šniti kruha. Nije bilo
pladnjeva sa škampina ni lososom. Ali su se nudile besplatno čačkalice. Kad su
maligani vina, piva i prethodna dva spomenuta alkoholna pića počela uzimati
danak u razaznavanju realnosti mornara, Umjetnica je zgiljala na spavanje, da
bude zgodna sutradan za izlazak pred riječku maloljetnu publiku. Tu se večer,
naravno, sestra iskrala iz kuće, jer bila je – znala je onom preciznom adolescentskom
intuicijom – premlada da je se legalno pusti na tu razularenu zabavu, a
prestara da ostane doma glupavo zureći u jedan program na teveu, ukazavši se na
Trsatu bez privjeska buhe, tojest mlađeg brata, čitaj: mene. Njena je sreće
bila potpuna – mlađarija je napunila dvoranu, ponosno je razmijenjivala poglede
s ostalim runaways vršnjakinjama iz
našeg kvarta, smješkala se momcima i otresala je sa sebe nevidljivo brašno
nesigurnosti koje joj se skupljalo po trapericama made in trst.
Kao
relikvijarij čuvala je tu tajnu od mene preko četiri desetljeća, nikada
implicitno mi ne priznajući da je ipak bila ondje kipteći od ushićenja pred već
oronulim brakom i ne baš svježim zvjezdanim statusom Turnerovih. Moje
nestrpljenje je konačno dobilo satisfakciju i sestrin se jezik ambiciozno
razvezao, iako uopće nije pokazala niti najmanje zrno žaljenja što me ipak nije
uključila u tu živopisnu i rijetku epizodu iz riječke nedavne pop povijesti.
Kako se u našoj obitelji i inače ne možemo pohvaliti nevjerojatnom otpornošću
na istinu želudac me je malo pekao, što sam pripisao pretjeranom konzumiranju
svježe kore od banane. Počeo sam nizati pitanja o detaljima izgleda bine,
benda, zvuka, redara, zimskim gumama, marelici s vrhnjem, mesnim delikatesama,
molitvenim skupovima i upali bubrega kojoj sam par mjeseci kasnije podlegao.
Blijedo me je pogledala, malo drhtećim prstima zapalila cigaretu i skrnula crnu
kavu, gustu ko frišku istočenu naftu iz Kuvajta, oči su joj se potpuno
razbistrile kao da je upravo ugledala svu ljepotu Cresa, čak mi se učinilo da
ju je nakratko ponijela neopisiva volja za samopromocijom i hvalisanjem, a onda
je usta razvukla u nadaleko najšarmantniji osmijeh i rekla ‘nekakovi Rusi su se oteli barufat i tuć’, ali darežljiva milicija
se pokazala neobično fleksibilnom i nisu reagirali na agresiju metodom palice
po glavi nego su napravili graničnu tampon zonu između njih i ostatka zatečene
publike, pa se koncert mogao privest kraju uz bis u trajanju od dvadesetak
minuta tijekom kojeg se uglavnom izvodila jedna pjesma s dosta improvizacije,
kako sviračke tako i one iz područja fiskulture između Tine i pripadajućeg
trija Iketess. Kad je Proud Mary
finila, bijela svjetla dvorane su pokazala svu skromnost sjedalica koje su Rusi
sredili vodeći se svojim specifičnim estetskim načelima. Zanimljivo, nitko se
nije našao u kušnji razuvjeriti ih u kolikoj se mjeri njihov ukus preklapa
naprimjer s mjesnim običajima čuvanja tuđeg namještaja. A, ja! Ike je sviral onu gitaru, kako se zove, Fender pa još neš, čini
mi se, dodala je na kraju svoga ne baš iscrpnog izlaganja. Stratocaster,
sugerirao sam joj telepatski. Uzalud.
Podijeli na društvenim mrežama