Luka Glazba Slusalice

Povod?
Informacija o sajmu gramofonskih ploča u prostoru Udruge Spirit na Brajdi.
Priznajem, vidio sam na vrijeme plakate koji pozivaju na sajam, i rekao sebi da
ću se te subote zaputiti na Brajdu, ali me u konačnici nešto ipak odvuklo na
drugu stranu… No, bit će valjda još prilike, organizatori najavljuju nove
događaje te vrste.

Pitanje
o ulasku ploča u naše živote nije se odnosilo na povijesnu pojavu njih kao
tehnološkog proizvoda, niti na trenutak kada smo se osobno, u najmlađim danima,
prvi put susreli s tim crnim komadima okrugle plastike. Formulirano preciznije,
ono glasi – kada su se gramofonske ploče počele prodavati u Rijeci? Barem u
razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, kada je zabilježen bum prodaje nosača
zvuka, u čemu su ploče odigrale lavovski značajnu ulogu?

Prema
sjećanjima najstarijih sugrađana, a i prema novinskim člancima iz tog vremena
koji su uključivali prve šture, ali dragocjene podatke te vrste, u Rijeci su se
ploče nedugo po okončanju rata pojavile u prodavaonicama Melodija, Na-Ma i
Radio centar. Tu su se gurale na policama s ostalom robom. Gradskim poklonicima
pop-tonova obzor se srpnja 1958. proširio otvorenjem prve riječke prodavaonice
specijalizirane za prodaju ploča. Objekt je otvoren na mjestu dotadašnjega
skladišta stakla u Križanićevoj 2, a istodobno je funkcionirao kao servis za
popravak radiouređaja, oboje pod kapom poduzeća Elektra (kasnije
Elektromaterijal).

Gramofon EmonaZanimljivo,
ploče kupljene u Križanićevoj mogle su se od jeseni 1962. slušati na prvom
jugoslavenskom električnom gramofonu, marke Emona, konstruiranom u Iskri.
Proizvođač je ponosno isticao kako je „prilagođen svim zahtjevima u pogledu
ugradnje u muzičke ormare, kombinirana radijska kućišta  i ručne kovčege“. Već sljedeće godine ploče
se u gradu mogu kupiti u sedam prodavaonica, što uključuje knjižare Vladimir
Gortan i Otokar Keršovani, a među najprodavanijim stranim izvođačima su Paul
Anka i Peppino di Capri.

Križanićeva
je studenog 1961. postala zanimljiva i onima koji ploče nisu kupovali, ali su
ih rado slušali. Tajna je bila u pojavi dva prva gradska novodobna muzička
automata. Jedan džuboks bio je instaliran u bifeu u toj ulici, drugi je
uveseljavao posjetitelje bifea Obala. Za pjesmu je valjalo ubaciti 20 dinara.
Ako se tijekom dana u aparatu znalo naći po pet tisuća dinara, radoznali neka
sami računaju koliko se glazbenih želja dnevno ispunilo.

Ako
su gradski dečki na prijelazu 50-tih u 60-te morali najnovija strana izdanja
nabavljati uz pomoć pomoraca ili rodbine u inozemstvu, već koju godinu potom
domaća je diskografska industrija dovoljno osnažila da takva praksa postane
dobrim dijelom nepotrebna. O jačanju njezinih licencnih mišića na najbolji je mogući
način govorio pogled na riječke izloge, u kojima je ljeta 1966. Enrico Caruso
gubio tržišnu utakmicu s izdanjima Beatlesa, Beach Boysa, Shadowsa i Animalsa.
Jugoton je početkom sljedeće godine sklopio ugovor s kompanijom EMI, vodećim
svjetskim diskografskim koncernom, dobivši pravo objavljivanja izdanja iz
njegova kataloga.

LP ploca BeatlesProljeća
1969. otvara se velika Jugotonova prodavaonica u Užarskoj ulici. Za razliku od
dotadašnje, manje, koja je radila na početku Supilove, nova prodavaonica je
ponudila 1.700 izdanja, uz njih gramofone, magnetofone, televizore, te glazbene
instrumente Ako je i bilo sugrađana koji nisu propustili primijetiti upitnost
situacije u kojoj se iznad arheološkog nalaza rimskih termi prodaju ploče
„je-je glazbe“, njihovi prigovori brzo su se našli prigušeni bukom što je
dopirala iz crnih brazda svježih Jugotonovih pošiljki.

Riječke
pratitelje diskografskih novosti razveselilo je 1976. otvaranje Disko-butika u
Križanićevoj 2, koji je lokalnim glazboljupcima ponudio domaća i licencna
izdanja, također u to doba rijetke (i skupe) uvozne, „originalne“ LP ploče, te
glazbene instrumente. Butik se pojavio na gradskoj mapi na inicijativu majke
Darija Ottavianija (jednog od osnivača VIS-a Uragani), u prostoru tvrtke
Elektromaterijal, gdje je mama Ottaviani bila zaposlena. Slučajno ili ne, riječ
je o onom istom prostoru u kojem je srpnja 1958. otvorila vrata prva riječka
specijalizirana prodavaonica ploča.

Danas
više nema ni nje, ni Disko-butika, ali ostala je Jugotonova prodavaonica u
Užarskoj. Uza silne CD-ove i DVD-ove, odnedavno su se u njoj iznova počele
pojavljivati LP ploče, to crno, okruglo zlato koje je unijelo toliko radosti u
živote riječkih glazboljubaca. Neka ih. Možda je doista „vinil finil“, ali –
kako to, uostalom, pokazuje i događaj poput sajma na Brajdi – nisu i svi oni
kojima on tako mnogo znači, što mu itekako produžava rok trajanja.

Uostalom,
otkud doista znamo da ga ima?

Koristimo kolačiće kako bismo poboljšali vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja naših mrežnih stranica. Ovo prihvaćate korištenjem kolačića i daljnjim pregledavanjem stranice. Detaljne informacije o korištenju kolačića na ovoj stranici dostupne su klikom na više informacija.

Prihvati i zatvori