Godina 2011.: dužnička kriza, nuklearna katastrofa, prosvjedi

Dužnička kriza eurozone

Dužnička kriza, koja je prije dvije godine izbila u Grčkoj otkrićem stvarnih dometa javnog deficita koji je vlada prikrivala, proširila se na Portugal i Irsku, a u 2011. zahvatila Italiju i Španjolsku te zaprijetila padom kreditnog rejtinga Francuskoj i čak Njemačkoj.

Otkako je financijska kriza krenula 2007., iz Sjedinjenih Država prerasla je u gospodarsku krizu, recesiju, a danas dužničku, političku i socijalnu krizu. Šest je premijera od tada palo u članicama Europske unije (Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Irskoj, Portugalu i Slovačkoj).

U Italiji i Grčkoj vlast je povjerena tehnokratima koji će pod budnim pogledom Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda provesti dramatične mjere štednje. U takvu ozračju populisti jačaju, a javno nezadovoljstvo buja na ulicama.

Godina 2012. bit će stoga odlučujuća jer eurozona nije dovoljno snažna da istodobno financijski ozdravi Italiju i Španjolsku. Italija će u 2012. morati naći 400 milijarda eura, od čega 150 u prvome tromjesečju.

Zato već početkom 2012. eurozona mora izgraditi uvjerljivu ‘protupožarnu zaštitu’ želi li izbjeći eksploziju eura, predviđaju stručnjaci. Neki od njih ne dvoje u ishod, uvjereni su da će euro propasti jer je prevelik je jaz između sjevera Europe koji vjeruje u proračunsku disciplinu i “mediteranskih” zemalja koje žele “politička rješenja za gospodarske probleme”.

Katastrofa u Fukushimi

Za simbol 2011., Japanci su odabrali ideogram “kizuna”, simbol povezanosti među ljudima. Tisuće njih rekli su kako ih je potres 11. ožujka s 19.500 mrtvih i nestalih nagnao da promijene navike i više se posvete obitelji i prijateljima.

Tragedija potresa i tsunamija ojačala je i veze Japana sa svijetom. Zahvalan na pomoći iz inozemstva, Japan je istodobno budio divljenje u brojnim zemljama koje su od Japanaca učile kako se strpljivošću, disciplinom i dostojanstvom nositi s posljedicama nesreće. Posebno je zadivljujuća hrabrost radnika koji su žrtvovali vlastito zdravlje da bi sanirali nuklearnu centralu Fukushimu i spriječili širenje radijacije. Sanacija će potrajati 40 godina, predviđa vlada koja je ovaj tjedan predstavila program i rokove radova. No havarija reaktora u Fukushimi na globalnoj razini označila je prekretnicu.

Dio zemalja (Njemačka, Švicarska, Italija, moguće Belgija) odustao je od razvoja nuklearne energije. Zbog dodatnih ispitivanja Japan je isključio brojne reaktore i mogao bi uskoro biti bez struje proizvedene u nuklearnim pogonima. Nadalje, stručnjaci za nuklearnu kontrolu nametnuli su diljem svijeta nove testove otpornosti nuklearnih centrala što će povisiti troškove eksploatacije i nuklearnu energiju učiniti nekonkurentnijom.

Katastrofa u Fukushimi, treća takvih razmjera nakon 1979., u Three Mile Island (u američkoj saveznoj državi Pennsylvania) i Černobila iz 1986., (današnja Ukrajina), zaustavlja očekivani “preporod” nuklearne energije koji se zagovarao zbog alarmantnog rasta emisija stakleničkih plinova (ponajviše CO2) koje izazivaju globalno zatopljenje.

Fukushima ne znači kraj, ali donosi usporen rast nuklearne energije. Drugi velik izazov je kako sada, u doba financijske krize, premostiti prijelaz na obnovljive izvore energije čak i uz pretpostavku pada visokih cijena ulaganja u vjetroelektrane i solarnu energiju. Plin bi mogao biti dio rješenja, drže stručnjaci.

Arapsko proljeće

Zahvaljujući društvenim mrežama koje su informaciju učinile dostupnom svima i oslobodile je kontrole vlasti, arapski se svijet u godinu dana promijenio više nego u niz desetljeća i srušio je ili tek ruši diktatore.

Internetom povezane mase prosvjedima su srušile nedemokratske predsjednike u Tunisu i Egiptu, koje su zatim održale prve istinski višestranačke izbore i uspostavile novu vlast. Promjene nisu prošle bez žrtava, ali proliveno je mnogo manje krvi nego u Libiji ili Siriji gdje se krvava represija nastavlja.

Pokreti Arapskog proljeća dokinuli su istočni despotizam i počeli “nepovratan demokratski proces”, no svojom akcijom mladi su otvorili put islamistima, a njihovu su utjecaju brane bili upravo svrgnuti diktatori.

Pitanje je sada kojim će putem krenuti islamisti. Pobjeda islamista na izborima u Tunisu i Egiptu ne znači i kraj demokracije, uvjerava dio analitičara. Jer ako islamisti odaberu turski model i ostvare samo polovicu onoga što je uspjela Turska, demokratski proces nije ugrožen, tumači Sadek Džalal al-Azm, autor “Kritike religijske misli”.

On ipak strahuje da islamisti ne nude odgovore na goruće probleme nezaposlenosti i siromaštva. Ako pak islamisti ustraju jednom stečenu vlast zadržati po svaku cijenu, Arape će vratiti u despotizam.

Na Zapadu prosvjedi “pobunjenih”

Sličnim metodama prosvjeda u 2011., pobunio se i Zapad, ali protiv nejednakosti i financijske pohlepe.

“Arapsko proljeće, europsko ljeto, američka zima”, natpis je koji je nosila sudionica prosvjeda u New Yorku nazvanog “Zauzmimo Wall Street”.

Mladi ljudi na ulicama zapadnih zemalja visokoobrazovani su, no teško pronalaze posao zbog krize. Pripadnici su srednje klase koja propada i osjećaju da političari ne zastupaju njihove interese. Financijske krugove koji odlučuju o njihovoj sudbini smatraju premoćnima.

Naziv “pobunjenici” odabrali su prema manifestu Stephana Hessela, knjizi koja poziva mlade da se pobune protiv društvene neravnopravnosti 21. stoljeća. Prvi su se put “pobunjenici” okupili u Madridu 15. svibnja, a prosvjedi su se širili Europom, došli do Izraela, prešli Atlantik i stigli do Sjedinjenih Država i Kanade.

Pokret osuđuje financijsko upravljanje životima ljudi, pohlepu i korupciju bogatih te ističe: “Nas je 99 posto nasuprot 1 posto najbogatijih”.

U jesen je policija uklonila većinu (šatorskih) prosvjedničkih naselja u Europi i Sjevernoj Americi. Čini se da je pokret zapao u krizu iako prosvjednici provode akcije tražeći veće oporezivanje najbogatijih i akcijama osuđuju pljenidbe kuća ljudi koji ne mogu otplaćivati zajmove.

I međunarodne organizacije danas upozoravaju na neodrživost sadašnjeg modela raspodjele bogatstva. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) upozorila je da “jaz između bogatih i siromašnih u zemljama OECD-a nije nikada bio tako dubok u zadnjih 30 godina” te je pozvala vlade da “bez odgode počnu borbu protiv nejednakosti”.