Unatoč raznim opomenama i upozorenjima psihologa te ostalim medicinskim znanstvenicima uputio sam se nabaviti i taj album!
Svi moji fakultetski kompanjoni (primijetit ćete manjak ženskog faktora u toj definiciji) počeli su se opijati pjesmama ovog obožavanog riječkog benda, i to ne samo vikendom, već i općenito, gotovo svakodnevno. Tražio se suvremenik s duplim kazićem da vam što kvalitetnije prebaci njihove demose na kazetu pa da se i vi možete pridružiti legiji pratitelja grupe GRAD.
Ovaj se pojas od 1985. počeo naglo širiti, uslijed sjajnih demo snimaka, i protegnuo sve do Sarajeva, Beograda, Subotice, Zaječara, itakodalje, pa ineštobliže. U kratkom su vremenu postali najpopularniji oblik provoda među omladincima pa su dospjeli i na velike televizijske ekrane. Naravno da nisam ostao imun na takva kretanja pa sam se i ja uskoro preobratio na Gradov opus i uskoro zamalo postao propovjednik njihova predivna rock evanđelja. I kad sam pomislio da je to nekako otišlo, da je već iza mene kao i godine mladosti, ukazao se u izlogu Dallasova shopa dvostruki kompilacijski album: Ima li nešto da nas pokrene. Antologija koja pokriva preko tri decenije djelovanja benda, u što spadaju i vremenske jedinice kada nisu bili aktivni, ali nisu nikada odustajali od ideje i dijagnoze Grada – ostali su svoji, kao rudarski sinovi s čađom na licu uporni, žestoki i nadahnuti da ostanu uz buduće generacije s pjesmama koje su, bez osobitog promišljanja mogu to ustvrditi, pravi evergrin rubini (dobro, možda je prikladnije reći smaragdi) i za doba koje tek nastupa.
Od prve, naslovne, pa do one posljednje, tridesetšeste (što je oznaka za svaku godinu s kojom smo živjeli s njima), Praznik, kao da je Grad održavao nemilosrdno strogu kvalifikaciju autorskih dosega. Gotovo je svaka stvar himna crkvenih razmjera, s atmosferama koje nose prepoznatljivi zvuk sjetno mračnih osamdesetih, preko onih nemirnih pop-obojenih iz ovog stoljeća koje su se ušuljale na tavan moje glave i našle kutak gdje su se krčkale poput najboljeg viskija. Grad je našao davno vlastiti recept za komponiranje, miješali su utjecaje svega što se zbivalo i čulo oko nas, kao i globalno, ali kao nevjerojatno talentirani znalci umjeli su sjajno spojiti arome unutarnjeg i vanjskog svijeta i iz te destilacije napraviti čarobni eliksir od kojih mi se i dan danas ježe dlake na vratu. Kompilacija ne pati od niti jedne labave spojke, jednostavno vas guta da je vrtite do eksplozije vašeg CD plejera. Koncepcijski, dvostruki je album podijeljen u dvije odvojene, ali potpuno svrsishodne i precizne, cjeline – prvi CD donosi naziv Best of i, dakako, odgovara upravo tim odavno postavljenim načelima superlativnih okusa. Tu su klasici Vodi me, Daj, Nebo, Eni, Kako da zaboravim, ali također i sasvim nova, tek snimljena Deset, koja očito ima potencijala i tendenciju postati novim udarnim koncertnim hitom.
Drugi je CD, naziva Band on, izbor pjesama za koje Grad drži da su iz nekog razloga ostale manje zapažene od onih prethodno navedenih. E, pa imam za njih povjerljivu i provjerenu informaciju – jok, nije tako! To nisu pjesme koje su ostale u zapećku večernjeg mraka, štoviše, i one spadaju u one pobožne trenutke koje ćete s melankolijom slušati – od Americe (mislim, zar ime netko komu je nepoznata ta naslovna s drugog LP-ija?), do Do sumraka, Vjetar u meni, Zemlje, i – opet je moram spomenuti – dirljivo intimne, Praznik! Album je jednostavno govoreći pjenušava fermentacija najboljih sastojaka grupe Grad, i naprosto joj je nemoguće odoljeti, stoga ne oklijevajte predugo već se na vrijeme opremite primjerkom albuma za čiji tiraž sam siguran da će vrlo brzo nestati s polica i time postati jednim od onih bestseler proizvoda za kojim ćete uskoro žaliti ukoliko ga, iz čiste lijenosti, propustite nabaviti.
Podijeli na društvenim mrežama