Grad Rijeka dodijelio potpore književnom stvaralaštvu

U
skladu s usvojenom Strategijom kulturnog razvitka Grada Rijeke 2013. –
2020., Grad Rijeka je u travnju raspisao Javni poziv za dodjelu potpora
za poticanje književnog stvaralaštva. Na natječaj su pristigle 23
prijave, a Kulturno vijeće Grada Rijeke za nakladničku, knjižnu i
knjižničnu djelatnost kojeg čine Lea Lazzarich, Niko Cvjetković i
Viktorija Bauer, procijenilo je pristigle prijave i donijelo zaključak
da dodijeli tri tromjesečne potpore umjesto jedne tromjesečne i jedne
polugodišnje, jer niti jedan prijedlog nije toliko odskočio kvalitetom
prijave da bi dobio šestomjesečnu potporu. Kriteriji za procjenu
prijedloga su kvaliteta oglednog rukopisa, koncept djela, profesionalne
reference autora, značaj programa za grad Rijeku te potpisan ugovor s
nakladnikom.
 
Odjel za kulturu Grada Rijeke pokrenuo je 2014.
godine pilot-program poticanja književnog stvaralaštva kako bi odgovorio
na potrebe razvoja riječke književnog stvaralaštva, prateći pritom
pozitivan trend Ministarstva kulture. Kao i protekle godine, za potporu
književnom stvaralaštvu u Proračunu Grada Rijeke za 2015. godinu
predviđen je iznos od 45 tisuća kuna. 
  
Riječko književno
stvaralaštvo je u istoj situaciji kao i hrvatsko samo na lokalnoj razini
te nikada nije bilo direktno poticano novčanim iznosom nego je uvijek
bio potican krajnji proizvod književnog stvaralaštva, a to je knjiga.
 
Književno
stvaralaštvo u Republici Hrvatskoj nije profesionalizirano i nije
tržišno isplativo zbog niskog stupnja zainteresiranosti čitatelja za
hrvatsko književno stvaralaštvo, zbog niske kupovne moći čitatelja, zbog
previsokih cijena krajnjeg proizvoda književnog stvaralaštva te
medijske nezainteresiranosti za hrvatsku književnu produkciju. Nadalje,
lektirski program u obrazovnom sustavu je baziran na usvajanju i
reproduciranja podataka koji se odnose na povijest književnosti, a ne na
razvoj čitateljskih navika učenica i učenika. Većina pak hrvatskih
nakladnika koji su trenutno u najlošijoj poziciji od osamostaljenja RH,
na hrvatsku književnu produkciju gledaju uglavnom kao na financijski
teret i ne vide u njoj tržišni potencijal niti od nje teže napraviti
tržišno uspješan proizvod. Nadalje, hrvatskim književnim stvarateljima
do prije godinu dana nije bilo čak niti priznato akademsko zvanje, a ne
postoje niti obrazovne institucije koje bi razvijale talente i
usavršavale vještine književnih stvaratelja.
 
Sve ovo zajedno
stavilo je hrvatske književne stvaratelje u poziciju da se amaterski i u
slobodno vrijeme bave književnim stvaranjem što je osakatilo i
onemogućilo razvoj književnog stvaralaštva te ga je svelo u okvire
osobnog angažmana ljudi koji nemaju izbora po pitanju hoće li stvarati
ili neće. Odgovor na taj problem ponudio je tim pisaca i spisateljica iz
Hrvatskog društva pisaca predlažući Ministarstvu kulture uvođenje
stipendiranja književnog stvaralaštva što je Ministarstvo i učinilo.