Doduše, to u Hrvatskoj baš i nije lagan posao, a ponajmanje
bezopasan, jer veliki dio površine Lijepe Naše još uvijek je miniran pa uvijek
postoji opasnost da u kopanju do samih korijena nabasate na neku minu. Stoga je
veoma bitno prije samog istraživačkog poduhvata odrediti razumne ciljeve i
zadaće. Postoje naime uvijek ciljevi više i niže razine:
– Ciljevi
niže razine usmjereni su na prikupljanje materijalnih dokaza koji uglavnom
pokrivaju neki konkretni slučaj iz sudsko-policijske arhive. Za to vam je, u
pravilu, od specijalnih sredstava i metoda pripreme potrebna pancir-košulja i
stalno policijsko osiguranje. Ali unatoč tome nitko vam ne garantira punu
sigurnost. Osim toga, pancirka je teška
i nepraktična, pogotovo ljeti, a glede policije niste nikada na čisto da li vas
štite ili vas kontroliraju.
– Viši
ciljevi su puno suptilniji. Oni usmjeravaju pažnju ka razotkrivanju mentalnih struktura
u sudskom postupku koje u kumulativnom nizu sudskih procesa kontroliraju kompletan
prostor pravne države. To je takozvani darvinistički pristup jer se tiče
evolucije ljudske svijesti i on je
relativno bezopasan pošto ga još nitko u
Hrvatskoj ne shvaća ozbiljno, unatoč tome što zadire puno dublje u sam korijen
problema. A razlog zašto ga nitko ne
shvaća ozbiljno je taj što svi misle da su dovoljno svjesni i savjesni i da se
to sve odnosi na nekog drugog.
To su dakle ta dva osnovna domaća modela u pristupu
istraživačkom novinarstvu.
Obzirom na veoma neugodna iskustva hrvatskih kolega koji su izabrali
prvi model, ja sam se odlučio za ovu drugu, daleko sigurniju varijantu; i dok
svi u odabiru slučaja posežu za dokumentima iz policijskih arhiva, ja sve
sporne predmete uglavnom preuzimam iz arhive Hrvatske televizije. To mi je naprosto
najsigurnije obzirom da svaki dokument posjeduje sliku i ton koji su već
iscurili u javnost pa me nitko ne može optužiti da nešto izmišljam ili da, ne
daj bože, otkrivam državnu tajnu.
Priča koja slijedi zadire duboko pod kožu pravnog sustava
republike Hrvatske, probija sve koštane slojeve i ulazi u svijet ideja, gdje se
misao i osjećaj sjedinjuju u svjesnost postojanja…nas kao živih bića koja
razmišljaju i donose odluke, i svojim (ne)svjesnim namjerama proizvode prave dramske
zaplete.
Sam proces promatranja ovih događaja zahtjeva stoga veoma suptilnu
kazališnu koncentraciju, i veoma istančani osjećaj ulaska u karakter dramskih
likova, što u postupku promatranja cijele predstave djeluje toliko
prosvjetljujuće da na kraju ostaju samo pitanja: tko smo, što smo i kamo idemo?
Vodi li nas vlastita savjest ili sam vrag? Ali, krenimo sa pričom:
Sjećate li se Gricka i Sivka? Oni malo stariji vjerojatno
da. Bijahu to dva smiješna, simpatična crtana lika koji su tamo negdje 70-ih
godina u terminu prije večernjeg dnevnika razveseljavali djecu i odrasle.
Sivko je bio mačak jedinstvene osobnosti. Njegov idilični mačji
život na slikovitom seoskom imanju bijaše zaokupljen lovom na jadnog mišića Gricka,
kojega je naganjao po cijeli dan, uglavnom pucajući u njega iz puške.
Godinama je Gricko trpio razna mišja poniženja, sve dok mu
jednog dana nije prekipjelo te se on u jednoj epizodi crtića odluči odseliti iz
zajedničkog domaćinstva. Kupi kofere i odlazi u bijeli svijet.
Na izlasku iz kuće sretne ga Sivko te upita:
– Kamo ćeš Gricko?
– Odlazim! – odgovori ovaj odlučno – Dosta mi
je više ovakvog života! Ne mogu više trpjeti tvoje ponašanje.
Vidno iznenađen time što čuje, Sivko ne skriva i svoje veliko
žaljenje što njegov dugogodišnji sustanar odlazi iz kuće. Za razliku od Gricka,
on je cijelo vrijeme bio uvjeren da je njihov međusobni odnos sasvim korektan,
stoga mu se na rastanku obraća prijateljskim tonom, nastojeći ga urazumiti
ovim riječima:
– Ali
Griiickoo…pa mačke love miševe…Ne vidim uopće u čemu je tu problem.
Sjećam se da sam ovu epizodu pratio za vrijeme večere, i nakon
što je Sivko izgovorio ovu antologijsku rečenicu ostao sam jedno pet minuta iskašljavati
zalogaj koji mi je u trenutku napadaja smijeha, umjesto u želudac, otklizao u
bronhije, tako da sam završetak crtića odgledao tek naknadno u nekoj reprizi.
Spomenuta epizoda je međutim posebno interesantna zbog toga
što ima dva završetka, koja su emitirana u razmaku od po više godina. Prva
verzija je u originalu, a druga u nešto izmijenjenoj, domaćoj produkciji.
U prvoj varijanti Gricko ne prihvaća Sivkove mačje-razumske
argumente nego ostaje čvrsto pri svojoj odluci i napušta rodni dom. Ali njegova izbjeglička avantura ne traje
dugo. Poslije niza veoma neugodnih susreta sa gradskim mačorima, ubrzo se vraća
kući, i život se nastavlja po starom.
Crtani je prekinut, koliko pamtim, negdje krajem sedamdesetih.
Drugi nastavak, iste epizode, započeo je usporedo sa
stvaranjem neovisne Hrvatske, i više se ne emitira u dječjem terminu prije
dnevnika jer priča više nije toliko dječja, nego je postala sasvim ozbiljna, pa
se prikazuje u samom dnevniku. Ta epizoda traje i danas.
E, tu su stvari malo drugačije. Gricko je ovdje puno odlučniji, ne miri se baš tako lako sa
ulogom žrtve, nego je kao hrvatski državljanin – koji je to pravo stekao starim
autorskim ugovorom sa ondašnjom RTZ – odlučio potražiti zaštitu na hrvatskom
sudu, a postupak se toliko odužio da je crtana serija prerasla u pravu
dokumentarnu sapunicu. Trenutno stanje je ovakvo:
Prema ocjeni hrvatskog pravosuđa, Sivko je potpuno u
pravu. Mačke doista love miševe. To je ZAKON prirode, što znači da su svi njegovi
postupci i radnje po zakonu. A ono što je po zakonu to je dozvoljeno, i zato niti suci ne vide u
čemu je problem. Slijedom ovih činjenica Sivko se oslobađa krivnje po svakoj
točki optužnice, a Gricko ima plati sve sudske troškove.
Istu moć razlučivanja pravnih činjenica hrvatsko pravosuđe je
prezentiralo i na više-stupanjskim raspravama. Sve u svemu, Gricko ni u jednom slučaju nije
uspio istjerati pravicu i ovoga puta je
u još većim problemima nego prije, obzirom da je odlukom suda još upao i u
dužničko ropstvo. Jednom riječju, sudbina koju mu piše pravna hrvatska država
daleko je gora od one koju mu je nekada pisala animatorska ekipa studija Hanna-Barabera.
Tamo mu je život zagorčavao samo Sivko, i barem je uvijek postojala neka rupa u
koju se mogao skriti od napasti. Sada ga međutim ništa ne može zaštititi jer
Sivko ima saveznika u hrvatskim zakonima kojima lako može pokrpati svaku rupu
koja mu odgovara.
Jest da je ovo sve van razuma, ali potpuno unutar hrvatskog
Ustava koji svim građanima RH jamči zaštitu ljudskih prava i punu slobodu.
Stoga Gricko mora prihvatiti sve odluke suda i pustiti da institucije dalje
rade svoj posao.
Gricko je naravno očajan ovakvim raspletom događaja. Jedina
nada mu je ta da se dogodi neko božje čudo, to jest ta da se Sivko nekim čudom prosvijetli
pa ipak na kraju uspije vidjeti u čemu
je problem. Ili se možda dogodi još veće čudo pa se napokon razvedri našim sucima
i zakonodavcima. Nikad se ne zna. Možda
ih stvarno nešto pukne, onako iz čista mira. Meteori ionako stalno kruže oko Zemlje,
i tko zna što nam poneki zalutali udar može donijeti. Na kraju krajeva, već puno toga se promijenilo bez da nas je
išta puklo osim cajki, nogometa i politike. Promijenila se klima, promijenio se
okoliš…zašto se jednoga dana ne bi mogla promijeniti i svijest…ljudi ili
mačaka, nema veze… Gricku je to ionako potpuno nebitno…jer kada bi samo jedna
vrsta progledala, njemu bi već bilo bolje.
Uostalom, sve je to ipak samo film, crtani ili dokumentarni,
svejedno…Gricko je ipak izmišljeni lik, i svaka opcija je sasvim realna.
Ali, što će biti s nama? Mi smo stvarni ljudi…a naša priča
je istinita.
Podijeli na društvenim mrežama