Svojedobno,
šećući se Portobello Roadom (samo u potrazi za kakvim dobrim komadom vinila, nikakvi
dublji razlozi ili želje za evociranjem prošlosti), shvatio sam kako je to
mjesto zabilježeno fotografijom na onom zeleno-bijelom omotu Clasha, gdje
jurcaju bobiji za crnim, te, u nešto manjem broju, bijelim pobunjenicima,
ondašnjim nezadovoljnicima svojim društvenim stanjem i pozicijom radnika i općenito
srednje klase u britanskom ex carstvu. Par godina kasnije Simonon je napisao
pjesmu o tome iz, ovdje parafraziranog, naslova, s onim besmrtnim bas rege
rifom. Smije li se povući ikakva paralela s recentnim događajima u londonskom
siromašnijem kvartu? Možda. Zbog ovog predznaka neimaštine.
No,
koji su motivi pokretali te tipove da razbijaju izloge, pale zgrade i općenito
izazivaju nemire u najdemokratskijem gradu svijeta, nagrizajući svojim unutarnjim
djelovanjem debljanje najsnažnije gospodarstvene grane Engleske, turizma? (Pri
čemu nimalo, usputno govoreći, nisu uspjeli održati te privremene imigrante
daleko od svog grada).
Pa,
po svemu sudeći, samo su iskoristili priliku popraviti i nadopuniti interijere
svojih domova novim plazmatičnim TVima, ostalim bijelo-tehničkim spravama iz
domene električnih izuma, te poraditi na svom osobnom vanjskom imidžu, mažnjavajući fredperijeve odjevne kerefeke
(a na koje sam, ako ćemo pravo, i ja sam slab, hmm), upotpunjavajući ih obućom
adekvatnog karaktera i tipa. Eto, da izgledaju zgodnije kad odu južnije do
Oxford Streeta i Regenta, gdje im se može ukazati prilika za kvalitetnim
uspostavljanjem odnosa s osobama suprotnog/istog spola neimunog na atraktivan
vanjski izgled, tojest cool look.
Među
njima se našao i neki ricasti momak od 18 godina, finalist još jednog realityja
kojim obiluju nacionalne tv mreže na Otoku, ali koji je, citirat ću Hugh
Granta: oh bugger, imao tu pegulu da su ga ko od šale prepoznali proučavatelji
CCTV-ja, sustava nadzornih kamera rasprostranjenih širom Londona upravo u svrhu:
a) dokidanja
kriminala, b) mogućih terorističkih prijetnji i, pa da, c) privatnosti! Brižni
tinejdžer je dobio svojih 5 minuta mega blamažne slave, kezeći se s naslovnica
dnevnog, moram reći nemilosrdnog, tiska opravdavajući se svojim temperamentom i
željom da bude dijelom nečeg bitnog. U svakom slučaju, zašto momka uskratiti
ambicija, zar ne?
Za
primjer, naravno, britanski ga pravni sustav vjerojatno neće objesiti na
Trafalgaru ili strijeljati pod Nelsonovim kipom za primjer, ali da će fasovat s
naglaskom, jebiga, nema dvojbe. Imat će pravedno suđenje, to mu garantira
država, s tek možda malim odmakom prema strožem kriteriju za slučaj da se nekom
poželi ponoviti povijest.
Totenhemski
ustanak je bizaran slučaj, iskrica je pokrenula gotovo identičan vatreni scenarij
i u nekim drugim gradovima, no bez ipak većih posljedica po ukupni,
nevjerojatno je koliko povjerenja ima svijet u Otočno društvo, imidž Engleza!
Jer nakon svega par dana uveden je red i disciplina u središte tog supermarket
šoping centra, a navodno je nekoliko tek sati bio zatvoren izlaz iz podzemnog
morločkog svijeta prema izokrenutim Eloima upravo na Tottenham Courtu, poslije
čega je sve vraćeno u najnormalniju (svjestan sam redundantnosti, da) normalu!
Posljedice
tog čina, mislim na totenhemski sindrom, moći će se sagledati tek za koji
mjesec ili, vrlo vjerojatno najobjektivnije, godinu-dvije. Komentari će se moći
čuti kroz segment, dakako, pop sfere, kojemu su britovci osobito naklonjeni i
lako se i instantno poistovjećuju s temama koje se isporučuju s iPodova ljutih
i ogorčenih rapera, ili pak alternativaca i senzibilnih kantautora, i, ofkors,
kroz pisanu književnu riječ, dostupnu ondje s debelim skupim koricama za svega,
pazite sad – 5 do 6 funti! U prijevodu, najnoviji naslovi za pedesetak i nešto
kuna! Meke korice se praktički dijele za jednu do dvije funte, u pivsku flašu!
Tiskano bez subvencija. Čisto tržište! Svi čitaju. Dok stoje u vlaku, ili sjede
relativno udobno zavaljeni u busevima, izležavaju se na škrtom ljetnom suncu po
Hyde parku, ne gađajući patke, kako se uobičajeno drži, koricom stvrdnutog
kruha na labuđem jezeru. Bez ozbira na neodoljivost trenutka. Malo sam
zastranio od teme, no digresije takvog tipa su mi jednostavno nezaobilazne
uzimajući u obzir stanje u domaćem izdavaštvu.
Dakle,
taj disperzirani i nejasno usmjereni gnjev, prisutan u kolovozu ove 2011. godine,
na ulicama najpoželjnije destinacije tražit će se u podrijetlu inicijatora, u
činjenici da nisu iste boje kao i domorodci (u ovom slučaju bljedunjavo-roza),
te su slabo do umjereno ili nikoliko obrazovani, a bome neće falit ni
kvalifikacije da su pomalo bili štufni blejenja po cijele dane pred kakvim
‘kioskom’ s jeftinom cugom/drogom u ruci, nezaposleni, svojom krivicom jasno,
jer im je status beneficiran upravo zbog svega prethodno navedenog od strane
liberalne države, pa sumnjam da će izostati i klasno-rasna dijagnostika.
No,
kakogod da bilo, taj neobični obrazac ponašanja, koji je imao stvarne razloge u
naprimjer demonstracijama u Grčkoj, nema ideološku potku u ovom – UK – slučaju,
već je tek iskaz težnje za posjedovanjem sveg onog blještavog i predivno
disko-šljaštećeg što kriči s ekrana, must
have! subliminalnih poruka skrojenih u vještim glavama marketinških
redatelja, pa predozirani takvim žudnjama, kako statistike pokazuju, 80% momaka
naprosto je krenulo uzeti ono što im se sviđa i nakeljiti na sebe, iz razloga
navedenih ranije u tekstu. Samo posljedica kulta potrošačkog mentaliteta. Ništa
više, bojim se.
Podijeli na društvenim mrežama