Hodočašće u Mariju Bistricu

Sve je počelo
ne tako davno, kada me na ulazu jednog trgovačkog centra, umjesto srdačno
„Dobra večer“, dočekao  molećivi glas
blagajnice: „Molim Vas ne ulazite, kraj nam je radnog vremena“.

Kako kraj,
pa ima još deset minuta? – taman htjedoh izustiti. Ali  vidjevši red na blagajni, shvatih svu dramatiku
molećivog vapaja i kao svaka pristojna mušterija smilujem se radnici. Od nas
četiri koji smo se zatekli na ulazu, troje smo se vratili u rikverc, dok se
jedna starija gospođa nije dala 
zbuniti:.

– Ma boga
ti… radno vrijeme je do devet! Ehh! – odbrusi kao iz rukava, ne dajući se
dezorijentirati.

Poučena
drevnom kapitalističkom mantrom da su
mušterije uvijek u pravu blagajnica je samo uzdahnula i nastavila raditi
svoj posao, koji je za nepuni deset minuta trebao preći u PREKOVREMENI
RAD. 

Sudeći  po broju kupaca  koji se tog trena muvaše po Centru, trebalo
je to, po mojoj procjeni, biti dobra večernja satnica. Zeru nade da će ipak
stići kući prije trećeg Dnevnika, umornoj trgovkinji unio je kolega koji je
netom stao na vrata, propuštajući promet kupaca samo u smjeru izlaza.

Da
li je stigla i kako je stigla, ne znam, samo znam da sam ja od tog trenutka počeo
spontano opažati neke radno-vremenske pojave na koje ranije nisam obraćao
pažnju.

Odmah
iste večeri, prolazeći vrlo prometnom ulicom pokraj dvije poslovnice
nekadašnjih velikih domaćih banaka, ponukan znatiželjom koju je probudila u
meni priča iz opskrbnog centra, povirim kroz velika staklena vrata ne bih li
vidio ima li gužve na njihovim šalterima. Primjećujem da je atmosfera poprilično radna,
mada je REDOVNO RADNO VRIJEME iscurilo prije gotovo jedan sat. Nitko, doduše, od stranaka više ne ulazi, ali
onima koji stoje u redu očito ne pada na pamet da bi bilo pristojno izaći. A
šalterske službenice strpljivo odrađuju svoje PREKOVREMENE SATE.

“Zašto
bi se i bunile, kad im je to lijepa prilika da dodatno zarade“ – mislim u sebi,
i čudim se  onoj cendravoj blagajnica iz
opskrbnog centra. Zbog čega se buni kad je i njoj to PLAĆENO?  Zakon o
radu je jasan: prisilni PREKOVREMENI
RAD je dozvoljen, ali MORA BITI PLAĆEN.

„To
je temeljna filozofija kapitalizma, u kojem svaka minuta ima svoju cijenu. Onaj
tko to ne zna, nije čitao Zakon o radu.“

Ovu
sam dubokoumnu misao izgovorio u jednoj žustrijoj „zakonskoj debati“ sa, gle
slučajnosti, jednom bankarskom službenicom, aludirajući na to da radnici olako
prelaze preko svojih zakonskih prava koja su im svima zagarantirana.

Samo
me je blijedo pogledala. Znamo se još iz djetinjstva pa mi je onako
prijateljski skresala u facu:

 – A onaj tko u to vjeruje nije nikada radio prekovremeno.

Obzirom
da  se osjetih prozvan, dao sam si oduška
sitnom provokacijom:

–
Ajde da čujem tvoja iskustva(?)

Mrtva hladna,
ispali matematički račun koji je očito nekad ranije izračunala:

–
Imam  dvadeset godina staža, od čega mi
se pet godina ne prizna!

– Kako ti se
ne prizna?

–
Nigdje nije upisano!

–
Kako to?

–
Lijepo. Prema ZAKONU O RADU – prosikće
cinično.

–  Kad si počela radit?

–
Devedeset devete.

–
Devedeset devete!?

–
Točno.

–
A sada je 2014.

–
Točno.

–
Je l’ imaš beneficirani radni staž? – trudim se povezati konce.

–
Nemam.

–
Pa kako će ti onda priznat dvadeset, ako si radila petnaest?

–
Petnaest redovno, a pet godina PREKOVREMENO! Gotovo toliko sam skupila prekovremenih
sati koji nikada nigdje nisu bili upisani. Idem na posao ujutro prije nego
izađe sunce, a vraćam se kad zađe.

–
Ali to su ti plaćeni sati – ne dam se ja odvesti dalje od Zakona o radu.

–
Kako će mi biti plaćeni kad nigdje nisu upisani? U našim bankama je normalno da se prekovremeni sati nigdje ne bilježe,
upravo zato da ne bi bili plaćeni. KAPITO!? Šefovi ti otvoreno kažu da se
radi više od norme, ali da to
vrijeme nije plaćeno i to ti pravdaju
svojim osobnim primjerom. Samo pri tome zaboravljaju da oni primaju debelu menadžersku
plaću za koju bih i ja radila prekovremeno dok mi obični smrtnici radimo za
crkavicu s kojom pokrijemo režije i hranu. I ako odeš s posla točno na vrijeme,
smatraju te neradnikom.

–
Čekaj…meni je to nevjerojatno…pa to je kažnjivo djelo.

–
Najblaže rečeno.

–
Pa što vam radi bankarski sindikat?

–
Organizira nam  hodočašće u Mariju
Bistricu.

ALELUJA