Hospicij – humana briga ili etička pogreška?

Razlog
takvom stavu  obrazložit ću na kraju
teksta u samo nekoliko rečenica, ali svjestan važnosti problema i uvažavanja potrebe
za širom diskusijom,  doprinos jednoj
dubljoj konstruktivnoj raspravi do tog dijela priče  premostio bih  s nekoliko kratkih pasusa  iz autorskog rada Ivana Čehoka – Filozofija i
medicina (1996):

“Premda je liječništvo
kao poseban vid praktičnog djelovanja oduvijek bilo filozofski zanimljivo, od
60-ih godina ovog stoljeća proučavanje ispravnog, odnosno, etički rečeno,
dobrog liječničkog djelovanja i uporabe raspoloživih medicinskih pomagala i
postupaka, postaje jednim od najbitnijih etičkih problema. Širina i zahtjevnost
tog predmetnog područja nametnula je potrebu utemeljenja posebnog dijela etike,
koji se najčešće naziva medicinskom etikom. …Riječ je dakle o primijenjenoj ili
specijalnoj etici, što ponajprije ne znači, kako kaže njemački filozof W.
Wieland, da se normama djelovanja što se iz nje izvode usmjeruje prema uskome
krugu primatelja, već da su te norme primjenjive u posve određenim, posebnim
situacijama djelovanja.

…Medicinska je
profesija stekla svoju autonomiju ponajviše zahvaljujući potrebnoj širini
stručnog znanja i vještini obavljanja postupaka, što nije uvijek praćeno
etičkom refleksijom. No jednako je tako smiješno pitati mogu  li se opća načela jednostavno rabiti kao
smjernice odlučivanja u posebnim profesionalnim ili socijalnim odnosima?

To nas dovodi pred
drugo pitanje: ima li suvremena etika
raspoložive metode etičke procjene? Ovdje u prvom redu mislimo na mogućnost
filozofije da hice et nuric metaetički propita normativna određenja djelovanja.
Metaetička se razina refleksije pritom izdiže iznad kako znanstvene,
kolokvijalne razine etičkog odlučivanja, tako i znanstvene ili stručne razine.
Ona mora ponuditi odredbu moralno dobroga iznad i izvan mogućih teleoloških,
dentoloških ili naprosto normativnih određenja dobra.

Stručna pak razina
odlučivanja, povezana poglavito s neznanstvenim ili nestručnim viđenjem odnosa
koji su obilježeni zdravstvenim interesima, unaprijed je određena mnoštvom
dodatnih čimbenika (društveni uvjeti, pravni propisi, religijska uvjerenja
itd.). Sve to, naravno, ne niječe potrebu refleksije o djelovanju, ali nas
prisiljava da etička načela pokušamo primijeniti u svakom pojedinačnom slučaju,
odnosno, glede medicine, u svakom pojedinom slučaju tretmana. Umjesto
normativne etike stoga se ponekad predlaže etičko dijagnosticiranje vrijednosne
slike pacijenta, liječnika itd. te njezina usporedba s nekim od načela
utemeljenja etike.”

Čehok
se naravno ne bavi u svome radu etičkim problematiziranjem pitanja  hospicija, ali isti etički diskurs,
aktualiziran u navedenom  tekstu, na
veoma  sličnoj  filozofskoj 
razini propituje  aktualan izbor
primjenjivih rješenja u postupku  palijativne
skrbi,  gdje  prvu i posljednju riječ imaju liječnici.

No,
budimo konkretni, i etičku dilemu koja nas u tom pogledu muči, riješimo kroz
prizmu dvije nepobitne istine:

–
Tijelo može odumirati, ali ljudski duh može učiniti čuda!

–
Hospicij olakšava umiranje, ali ubija
duh – jer na bolničkoj  uputnici jasno
piše da više ne postoji nada!

Imaju
li liječnici pravo na takvu pogrešku!?

Nije
li stoga (a slijedom navedenog)   daleko ispravnije, mudrije i humanije, umjesto osnivanja hospicija, proširiti bolničke
odjele za intenzivnu njegu, gdje će stručno medicinsko osoblje nastojati
umirućem ljudskom tijelu ublažiti fizičku bol i uz podršku educiranih volontera
klonulim bolesnicima pokušati ojačati snagu duha?

Smije
li struka zanemariti znanstvenu statistiku čudesnih izlječenja i pred očima
bolesnika potpisati vlastitu predaju, ne dajući ikakvu šansu da se ona ponovo
dogode?