No, sama mjera, neki je već zovu poreznom reformom (hmhm), imala
bi smisla kad bi kroz povećanje konkurentnosti poreznog opterećenja na plaće u
kompletnom paketu restrukturiranja definirala smanjenje cijena komunalnih i
javnih usluga.
Sam učinak očekuje se iz povećanja
odnosno reorganizacije poreznih razreda, a ne iz smanjenja poreznih stopa, te
se postavlja pitanje gdje i što ćemo izgubiti, jer logika nam govori da se uvijek
negdje povećava kako bi se na drugoj strani smanjilo.
Stoji činjenica da smo tijekom
proteklih godina radili isključivo na programima štednje, govorilo se
isključivo o tome da je potrebno smanjiti troškove, smanjiti potrošnju, ne
računajući pri tome na posljedice. I sad, konačno, nakon toliko godina, mijenja
se percepcija vladajućih koji ovom mikro mjerom daju naznake da počinju
razmišljati drugačije. A koliki utjecaj na financijska razmišljanja ovdje ima
psihologija? Postavlja se realno pitanje, hoće li građani ovaj nenadani dodatni
prihod stavljati na štednju, vraćati dugove ili ga trošiti. Analize američkih
poticaja pokazuju da su građani od 200 USD poticaja koje im je Vlada odobrila
oko 140 dolara stavljali na štednju, dakle uglavnom u banke, dok je u potrošnju
išlo preostalih 60 dolara. Hrvatski prezaduženi građani teško da će ovaj mini
poticaj iskoristiti za potrošnju, za pretpostaviti je da će on vrlo brzo
završiti na strani plaćanja pristiglih računa.
Definirajmo slijedeće. Mjerom koju
uvodi Država direktno gubi oko 2 milijarde kuna kroz gubitak poreza na dohodak.
Ako znamo da nam privatna potrošnja čini oko 60% BDP-a, povećanjem potrošnje i
poboljšanjem protoka novca očekuje se da bi Država mogla kroz povećani prihod
od PDV-a, troška goriva realno, bez većih problema, nadoknaditi izgubljeno.
Iako nam ovaj prihod od 30 kuna izgleda marginalan on u realnosti može
ostvariti velike rezultate. Od skoka cijena dionica, povećanja cijena
obveznica, što je slučaj u svijetu, psihologija može imati ogroman učinak na
okolinu. Već mala promjena prihoda mijenja percepciju iz pesimizma u optimizam
te u makroekonomskim očekivanjima može imati dalekosežne dobre rezultate. Hoće
li praksa pratiti očekivanja ? Iskustva iz svijeta govore da hoće. Svaka mjera,
pa makar i minijaturna, koja potiče povećanje potrošnje, po principu lego
kocaka, daje zanimljive rezultate.
Da li u ovom volatilnom svijetu od
ovakvih mikro mjera možemo očekivati i dolazak investicija? Obzirom da se kod
nas ponovno medijski već najavljuje smjena vlasti, svakodnevno slušamo nove
ideje bezidejnih političara, bilo kakva očekivanja da će strane investicije
naglo pohrliti u Hrvatsku potpuno su promašena. Strani kapital očekuje
sigurnost, strategije na duže periode, korekcije poreza i poreznih politika
koje su dogovorene takve moraju i ostati, pa samim tim od stranog kapitala u
ovom trenutku ne treba očekivati velike promjene. Makar dok ne stabiliziramo
svoju fiskalnu i monetarnu politiku, te definiramo strategije razvoja i
poreznih davanja na duži period.
Rekli smo na početku da ovdje netko
i gubi. Dakle tko ovdje gubi? Na žalost jedinice lokalne uprave i samouprave.
Jer od mase novaca koji prihoduju ostvariti će se naglo smanjenje. Pa će tako
Grad Zagreb izgubiti oko 600 miliona kuna. Rijeka oko 60 miliona kuna. I što će
se desiti? Ako znamo da je lokalna uprava već nekoliko puta gušena smanjenjem
sredstava te sad realno stvarno nema mogućnosti pronaći novi modus gdje će štedjeti,
desiti će se očekivano. Povećanje cijena komunalne naknade, povećanje cijena
vrtića, evo mjesta gdje će se nadoknaditi izgubljeno. Dakle, dragi moji
sugrađani, za dobitak od npr. 30 kuna morati ćete plaćati vrtić skuplje npr.
130 kuna. Ili, što je još gore, JLS jednostavno neće moći pomagati sportska
društva kao do sad ili socijalne službe, već će za to ostati u budžetima nula
(0) kuna. I tko je tu na dobitku? Još uvijek očekujemo pojašnjenje vlasti.
A što će se desiti dugoročno? Mi smo
već duže vrijeme u procesu deflacije. I moramo znati da je deflacija puno
opasnija od inflacije. Osim toga iz procesa deflacije se puno teže izlazi nego
iz inflacije. U deflaciji se tržište ruši, ljudi odgađaju kupovinu, cijene
nekretnina padaju dok cijene novca rastu. Čuvanje novca u bankama vodi nas u
dužničko-deflacijsku spiralu što gledamo proteklih šest godina. I realnost govori
da ćemo se uz predviđenu odnosno prognoziranu stopu rasta BDP-a od 0,3% do 0,5%
vratiti na pred-kriznu stopu rasta BPD-a za 25 godina.
Budimo realni, koliko je to moguće,
pa dajmo šansu procesu koji je započet, iako nam djeluje loše i neobećavajuće.
Dajmo šansu plaćanju poreza na kamate, dajmo šansu kamatama na obveznice, dajmo
šansu naplati PDV-a prema naplaćenom, a ne fakturiranom. Sjetimo se kako smo
nasjeli na lijepe riječi 2003. godine. I gdje nas je to dovelo? Do farbanja
tunela, suludih cijena cestogradnje, nevjerojatnih krađa novca. Razmislimo, jer
nemamo puno drugih šansi.
Podijeli na društvenim mrežama