Hrvatska zemlja idiota?

Započet ćemo kolumnu citatom s Wikipedije: „Idiot (od grčkog ἰδιώτης, idiōtēs) naziv je (često
pogrdan) za osobu niže inteligencije ili obrazovanja (u latinskom jeziku znači “neobrazovana, neuka
osoba”).“

Sad
znamo značenje riječi. I sad neminovno dolazi pitanje: Da li smo svi mi idioti?
Analizirajmo situaciju: zemlja nam tone, ekonomija nikad nije bila lošija,
Vlada stoji i čeka penziju, broj nezaposlenih je sve veći, bankrot je iduća
stanica. I što mi radimo? Sjedimo čekamo, tvrdimo kako ništa nema smisla, kako
je svaki pokušaj osuđen na propast, kako ne valja Vlada, porezi, susjedstvo,
vrijeme, okruženje, banke, temperatura, kompjuteri, televizija, radio,
garderoba, moda, (nastavi niz…) I što radimo da to promijenimo? Ništa.

U
nedavnom razgovoru s prijateljem zaključili smo da je potrebno izaći iz neprekidnog
kruga siromaštva. Amerikanci takav način propadanja nazivaju Rat race odnosno utrka štakora. Vječiti
krug sve do neminovnog kraja. Ili propasti. A nije teško izaći iz kruga.
Odgovor je jasan: promjena paradigme.

Pa
opet malo Wikipedije: „Paradigma je skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje
uzimamo zdravo za gotovo (eng. default) u cilju poimanja stvarnosti i njenih
fenomena. U tom smislu osobna paradigma je ono bitno što učitavamo prilikom
naše interpretacije stvari i pojava oko nas.“

Što
je za sve nas danas paradigma? Vjerujem da sam sve nabrojao u popisu malo ranije.
Slobodno se vratite na popis i još jednom dobro proučite što popis kaže. Pa ga
nadopunite. Pa kažite sami sebi: „Da, stvarno je grozno. Kako se u svemu tome
išta može promijeniti? Nema smisla, sve je gore i gore, sve novine baš o tome
govore.“

I
evo nas u krugu siromaštva. Utrka štakora. A rješenje je vrlo blizu. Umjesto
navedenog govora zapitajmo se, kako promijeniti stvari?

A
sad mali dašak onog osobnog. Poduzetnik sam od kraja osamdesetih. Postoji
cijeli niz projekata koje sam započeo, pokrenuo, prvi utvrdio, te ih i završio.
Uspješno ili neuspješno. Od svakog uspješnog projekta nisam naučio ništa. Osim
što su mi porasla krila i što mi je ego nabubrio do pucanja. No od svakog
neuspjeha sam naučio puno. I svaki neuspjeh, iako sam nakon toga bio potpuno
iscrpljen, ukazao mi je na neki novi smjer kretanja.

Danas,
u suradnji s kolegom pokrećem novi projekt. Projekt koji nikad ranije nisam
mislio da ću pokrenuti te se trenutno punim znanjima koja nikad do danas nisam imao.
I ne razmišljam o dobiti, o novcu, zaradi. Ne. Iako je to jako teško, rekli bi
neki skoro nemoguće, svako razmišljanje o novcu i zaradi vraća me korak unazad.

Znam,
teško je u trenutku kad je čovjek gladan i kad mu računi vise nad glavom
razmišljati o putu prema uspjehu. No, možemo li drugačije? Tijekom dosadašnjeg
života pouzdali smo se u promjene, promjene su došle, no one nisu u skladu s
našim očekivanjima. Nismo se u promjenama obogatili, zaradili milijune niti
kupili mercedes ili kuću uz more. I sad treba odustati?

Odustajanjem
postajete idiot. I zato ovako grubi naslov ove kolumne. Pa zar je Hrvatska
stvarno takva zemlja? Mislim da nije. Maloumni nismo, slabo obrazovani nismo,
dakle što je to što nas zaustavlja? A da nismo malo previše lijeni? Zadovoljni
u svom komforu iz kojeg treba izaći da bi nešto promijenili. A izlazak iz
komfora je rizik. A možda stvari ne ispadnu kako smo očekivali ? A što ako
propadnem? A što ako nešto krene krivo? A što ako napišem na blogu nešto krivo?
A što ako mi se svi budu smijali? A što ako….

Poduzetnik
se inače postaje kroz dva osnovna načina. Iz ideje ili iz potrebe. Na žalost
hrvatski poduzetnik je u 90% slučajeva nastao iz potrebe, jer nema drugog
izbora. Pa kad je već tako, kad smo prisiljeni biti poduzetni, prihvatimo se
učenja, učenja i samo učenja. Nije li to bila Lenjinova parola? Kaže jedan vic
kako je Lenjin na pitanje gdje provodi dane odgovorio: „Ženi kažem da sam kod
ljubavnice, ljubavnici kažem da sam sa ženom, a ja se zatvorim u biblioteku i
učim, učim, učim.“

A
sad jedno malo osobno pitanje. Kad ste zadnji put pročitali knjigu? Da, znam,
nemamo vremena za knjige. Treba chatati na fejsu. Pisati twitove. Lajkati tuđe
idiotarije. E da, neizbježno je da taj i takav idiotluk nerada i lijenosti
pređe na svakog od nas. A teško ga se riješiti.  

Vratimo
se malo pogubnosti razmišljanja o novcu. Novac je nužno zlo, nešto što dolazi
na kraju puta. Ali ne dolazi na prvoj stepenici. Niti na drugoj. A možda niti
na trećoj. Ne mogu vam reći na kojoj stepenici će doći novac. Ali mogu vam
garantirati samo jedno. Znam kad novac neće doći. Neće doći ako odustanete.

U
ovih nekoliko rečenica prošli smo način razmišljanja poduzetnika. Ne znam da li
je taj poduzetnik uspješan ili neuspješan, no znam da je uporan, da riskira i
da je od svakog svog neuspjeha naučio nešto novo. Ali najveća glupost je ne
pokušati, ne započeti. I ne znati kuda će nas taj put odvesti. Vratit ću se
malo projektu koji sam nedavno započeo s prijateljem.

Tijekom
proteklih godinu dana prošli smo cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko, uglavnom
bez uspjeha. Ali nakon svakog sastanka, u autu, dok smo se vraćali kući, vodili
smo konstruktivne razgovore. I korigirali proizvod koji nudimo dok on nije
dobio oblik koji ima danas. I mogu vam reći da je on u potpunosti, ali 100%,
drugačiji nego prije godinu dana. I sad konačno, nakon niza neuspjeha, stvorili
smo proizvod koji tržištu treba i model pristupa koji klijentima odgovara  iako smo tijekom proteklih godinu dana
razmišljali da odustanemo. No brzo bi takva razmišljanja zamijenila
konstruktivna nadogradnja, razgovor, okretanja i prilagodbe, jedan tijek koji
danas otvara vrata. I to je razmišljanje poduzetnika.

Koliko
smo puta čuli kako je Amerika obećana zemlja? Danas znamo da je to samo marketing.
I to vrlo dobar. Marketing koji je mašini zvanoj Amerika redovito donosio meso
za mljevenje, a vrlo rijetki su u toj mašini uspjeli izaći iz utrke štakora.
Jer nije Amerika obećana zemlja. Obećana zemlja je u našim glavama. U promjeni
paradigmi, u okretanju razmišljanja prema naprijed, u pokretanju sebe u svrhu
pokretanja okoline.

Prisjećam
se priče koju sam davno pročitao u novinama, a često je koristim na
predavanjima. Negdje između svjetskih ratova sjedio je Rockefeller s
novinarima, pijuckao čaj ili što se već pijucka s novinarima i vodio razgovor o
raznim temama. I upita ga jedan od novinara: “Gospodine Rockefeller, kako
je moguće da ste stekli toliko ogromno bogatstvo u vrijeme najveće poznate svjetske
krize?” Rockefeller je podigao obrvu, pogleda novinara i zamišljeno
odvratio: „Zar je bila neka kriza? Hm, ne znam, ne čitam novine.“