Humanistički ateizam – religija dobrog srca

Bogoljublje bez čovjekoljublja je praznovjerje. A kako to
izgleda u stvarnosti, najbolje oslikava povijesni citat jednog poznatog
(najpoznatijeg) njemačkog vjernika:
“Kršćanstvo je esencijalni element za očuvanje duše Njemačkog naroda”.

Kršćani će se sigurno upitati: Gdje je tu praznovjerje?

U glavi i duši samog vjernika
koji je sklepao ovaj nadahnuti vjerski citat – odgovorili bi jednostavno…Veći
argument od toga nije potreban, jer dovoljno je reći da ga potpisuje –
vjerovali ili ne – sam Adolf Hitler. Možda je to i bio glavni razlog što je oko
sebe uspio okupiti milijune praznovjernih bogomoljaca koji su u njemu vidjeli Boga.

Ali ne trebamo ići tako daleko… Isto praznovjerje dijelio je
i Ante Pavelić, kada je imao viziju očuvanja duše Hrvatskog naroda. Odaziv vjernika isto je bio fascinantan. 

Ovo je u biti jedna vrsta duhovne komedije koja izgleda
smiješno samo u priči. U stvarnosti nema niti malo smijeha jer u takvim vjerskim predstavama publika i glumci uvijek završe tragično. Ali povijesna
scena prepuna je grotesknih vjerskih likova koja vas ponekad doista mogu
nasmijat. Tipičan primjer  jednog takvog komedijaša je četnički vojvoda Vojislav
Šešelj, koji će svoju duhovnu procjenu moralno-političkog stanja u taboru jedne
suparničke stranke, mrtav hladan, opisati riječima: “Ima tamo i umerenih ljudi… nisu svi ekstremisti i
psihopate.“

Eto, takvi su to ljudi. I ne daj bože da im netko dirne u
“njihovu vjeru”.

Ovu uskršnju kolumnu posvećujem ateistima, jer njihova su dobra djela najiskrenija… Vjernici na kraju života ipak očekuju Nebesku nagradu.

Nasuprot njima stoje humanisti
– rijeke onih koji ne bi zgazili ni mrava, VJERUJUĆI da je uvijek dobro činiti
dobro. Među mnoštvom takvih duša,  moje
osobito poštovanje odajem ateistima – ljudima koji svoju duhovnu snagu crpe iz kemije i biologije. Što to ima u H2O da može
probuditi u čovjeku božje biće koje cijeloga života čini drugima samo ono što bi želio da drugi čine i njemu?

Crkva nam o tome ne daje odgovor, iako je riječ o Zlatnom
pravilu u kojemu je sav Zakon i svi
Proroci – dakle, nešto doista vrijedno istinskog duhovnog poštovanja, kao i
ljudi koji ove vrijednosti nose u svom karakteru. Umjesto toga, naši velečasni istjeruju iz njih sotonu i spaljuju vještice, i čovjek se doista
mora upitati: Zašto?

Razlog tome, po mom mišljenju, leži u pogrešnom shvaćanju
teološke kritike ateizma, koja metaforu
“grijeha” sagledava u pogledu duhovnih barijera koje otežavaju proces transcendentalnog
rasta duhovnog bića, a ne u smislu pogrešnog životnog svjetonazora koji sam po
sebi donosi neko zlo, kako to vjeruje Crkva.

Ateizam je naprosto stagnirajuće stanje svijesti u metafizičkom
procesu duhovne evolucije, u kojemu mentalni sklop (racijo) usporava čovjekov
transcendentalni razvoj, koji završava oslobođenjem.

Vjernik-humanist živi svoje humanističke vrijednosti oslonjen na Boga, dok se bezbožni  humanist oslanja na svoje vlastito uvjerenje, što je sigurno i samom Bogu puno milije.

Humanistički ateizam
nije, dakle, grijeh u vidu grešnosti. Sa teološkog stanovišta njegova osnovna
mana leži u neosviještenoj prirodi čovjeka naspram unutarnjeg IZVORA vlastite
DOBROTE.  Ali pošto je tom istom izvoru
veoma privržen kroz svoje visoke moralne principe, HUMANIZAM ateiste možemo
smatrati puno iskrenijim od humanizma vjernika. 

Vjernik-humanist živi svoje humanističke vrijednosti
oslonjen na BOGA, dok se bezbožni humanist oslanja na svoje vlastito uvjerenje,
što je sigurno i samom Bogu puno milije – a po mojem sudu biva i daleko veća
duhovna vrlina. Mana je međutim u tome što ga njegova transcendentalna neosviještenost
čini zarobljenikom 3D matrice. Kada bi uspio osvijestiti da je IZVOR njegove prirodne
dobrote ono što ga povezuje sa TRAJNIM izvorom kreacije, njegov duhovni život
dobio bi kvalitetu koja mu donosi unutrašnjim MIR – temeljni aspekte slobode
ljudskog bića. U tom trenutku priroda svijeta u svojoj 3D pojavnosti više nama
nikakvu vlast nad njegovim životom.  Do
tada, međutim, ateizam ostaje njegov tijesan životni kavez ograđen vlastitim
uvjerenjima o prolaznosti, nemoći i vlastitom dokončanju…što sa godinama postaje
sve teži križ na leđima.

U takvim prilikama veoma je teško odoljeti iskušenjima
životnih stranputica koje nude lagana rješenja okončanja životnih
problema.  Ako nema Boga sve je dozvoljeno – “piše” u lektiri osmog razreda.

Unatoč tome, ateisti-humanisti ustrajavaju i dalje u čvrstoj
namjeri proživjeti svoj jedini život časno i pošteno,  nepokolebljivo odani i vjerni Zlatnom pravilu.
Meni je to naprosto fascinantno.

Zato ovu uskršnju kolumnu posvećujem upravo njima u čast,
jer njihova su dobra djela najiskrenija…Vjernici
na kraju života ipak očekuju Nebesku nagradu.