Prizor je bio (ne)velik
koliko su to dopuštala odškrinuta vrata, ali mu je upečatljivost bila obrnuto
proporcionalna s veličinom odškrinutog ulaznog okvira. Nestvaran mi je u neku
ruku i danas, kada sam u daleko nedječjim godinama, a kako li je tek morao
izgledati u maloj glavi? Bio sam fasciniran podzemnim, spiljskim interijerom u
prizemlju stambene zgrade u samom riječkom središtu, s meni tada pravim, golemim
stalaktitima koji su se prijeteći ustremili sa stropa prema posjetiteljskim
glavama, vođeni rukom kakvoga fantazmagoričnog, groznog stvorenja s onoga
svijeta. Za stvorenja poput Tolkienova Golluma još nisam znao, ali sam
intuitivno naslućivao kako moraju biti tu negdje oko nas, vrebajući svoj
trenutak.
Jesam li ikad stupio
nogom u taj Had? Ako jesam, nastojao sam to potisnuti u najdublji kut memorije,
jer ona o svemu danas uspješno šuti.
Grotta je (službeno: La
Grotta) od toga vremena nizala svoje misli, ugošćivala posjetitelje željne ića
i pića, brinući svoju ugostiteljsku brigu, a ja sam nastavio vlastitim putovima.
Ovih dana, vidim, nakon radne stanke zbog preuređenja, koja je trajala ništa
manje nego tri godine, objekt je iznova otvorio vrata. I? Sada me pogled
unutra, nimalo dječački i nimalo slučajan, za razliku od davnašnjega, razveselio.
Sige su i dalje tamo gdje su bile, ponad glava konobara i gostiju, scenografski
se razmećući prostorom kao da znaju kako su one tu jedine kraljice svega. Što možda
i nije daleko od istine, ta sve ono ispod njih samo dolazi i prolazi, a one
trajno ostaju. Spiljska je, hvala podzemnom nebu, zadnja.
U vrijeme kada je Grottina
priča počela, teško se moglo naslutiti kako će stalaktita biti u objektu još desetljećima,
kako će zakoračiti u novi milenij. Početno poglavlje priče – ako ne računamo
ono zabilježeno prije Drugoga svjetskog rata, kada je ta točka na gradskoj
mapi, u onodobnoj Calle della Marsecchia, bila razglašena kao javna kuća, Casa
di Meretricio, zbog čega su današnji vlasnici objekta postavili iznad ulaza
naziv Bordel la Grotta, a za što ne bih stavio ruku u vatru da barem dijelu
gostiju neće biti zbunjujuć, s upitnikom o vrsti aktualne ponude – ispisalo je
prve retke prosinca 1969. Moglo se to tumačiti kao neka vrsta novogodišnjeg
ugostiteljskog iznenađenja sugrađana kojim su uplovili u 1970. godinu.
Bilo je to iznenađenje
unatoč činjenici da se za plan otvaranja ugostiteljskog objekta u prizemlju vremešne
zgrade u Ulici Šime Ljubića 8 (naziv je zamijenio prethodni 1955. godine), u
blizini zgrade Socijalnog osiguranja, zapravo već mjesecima znalo, štoviše o
njemu se u gradu glasno govorilo. Okidač za to bilo je negodovanje stanara zbog
odluke gradskoga Stambenog poduzeća što je upravljalo riječkim stambenim i
poslovnim kvadratnim metrima da se prostorija od tridesetak kvadrata u
prizemlju, koju su oni koristili kao drvarnicu, kolovoza 1969. prenamijeni u
ugostiteljski objekt. U Starom je gradu već dovoljno gostionica i bifea,
smatrali su, s njima ujedno tijekom dana buke i nereda, u večernjim satima
pogotovo, zbog čega bi bilo pametnije na tomu mjestu otvoriti prodavaonicu
živežnih namirnica ili nešto slično, onima koji žive u toj i okolnim zgradama
korisnije.
No, adute u rukavu
imali su i u Stambenom poduzeću, smatrajući kako drvarnici nije mjesto u
prizemlju jer je Poduzeće upravo za stanare zgrade izgradilo drvarnice u njezinu
dvorištu, pa za dupliranjem nema potrebe. Uostalom, prostor u prizemlju
službeno je vođen kao poslovni, čemu je na svoj način bila dokazom čak i
informacija da je u njemu prethodno radila javna kuća. Koja je, treba li reći,
u opisu svojih poslova ujedno imala odjeljak o ponudi pića. Uvažavajući takve
okolnosti, nadležna komisija Stambenog poduzeća odlučila je prostoriju dati na
korištenje bivšem riječkom košarkašu Giovanniju Cernogorzu Ninu i njegovoj
supruzi Lei, koji su tu željeli otvoriti tzv. mocca-bar.
Moguće je da se u
odluci zrcalilo i nešto od njihovih sportskih zasluga. Nino je bio na glasu kao
odličan strijelac gradskoga kluba Kvarner, posebno kada je riječ o pogađanju
trica (kojih tada u košarkaškim pravilima, nažalost, još nije bilo), zbog čega
su ga sportski znalci nazivali mano d’oro
(zlatna ruka). Ni Leina ruka nije bila ništa manje zlatna, sa svojom ekipom dogurala
je do naslova prvakinja Jugoslavije. Oboje su trenirali na igralištu Nafta,
prije njega i na Campettu, omanjem terenu do sportske dvorane današnje Osnovne
škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom sportskog centra uz Omladinsko
igralište, Campa Cellini).
Bračni par Cernogoraz teško
da je bio oduševljen negativnim stavom stanara zgrade, još manje podatkom kako
se zgrada nalazi na popisu dijelova Staroga grada koje se zbog trošnosti planira
za nekoliko godina o gradskom trošku srušiti. Nino i Lea ubrzo su dobili
građevinsku dozvolu za adaptiranje prostora, pa se negativne momente priče moglo
barem neko vrijeme ostaviti po strani, u čemu su ih podržali i građevinski
radnici, koji su bili spremni učiniti svoj dio posla.
Čim je bar Grotta otvoren
i prvi gosti zakoračili u njega, informacija o novoj ugostiteljskoj zvijezdi
protrčala je riječkim ulicama. Naravno, slovo razlike u odnosu na već postojeće
gradske točke iste vrste bila je odvažna odluka o uređenju interijera objekta u
Ljubićevoj, više nego sukladna njegovu nazivu.
Cernogorzi su zapravo
zadržali ključnu odliku koju su zatekli u prostoru, pećinski ugođaj što je tu
vladao još od vremena Kraljevine Italije, lako moguće čak od Austro-Ugarske,
sudeći prema već tada korištenom talijanskom nazivu za spilju. Tko je god prvi
došao na zamisao o pećinskom svijetu u gradskom središtu, realizirao ju je
nadasve umješno, praveći sige tako da je najprije dao izraditi drveni kostur,
potom ga odjenuo u gips za longete i sve prebojao u boju kamena. O kvaliteti
učinjenog svjedoči činjenica kako su stalaktiti manje-više još uvijek tamo gdje
ih je postavila davnašnja ruka nepoznatog graditelja, a godine 2016. samo su neznatno
osvježeni. U međuvremenu je nestao tek šank izgrađen od siga, za kojim je u neka
druga vremena sjedila madam i prodavala žetone za otvaranje vrata što su vodila
do užitaka u režiji tu zaposlenih Melanija, Ilonki i Ella, koje su dočekivale
goste na katu iznad prizemlja. Sa žetona, u čiju je cijenu bio uračunat i kondom,
muškom se svijetu šeretski smješkao lik vraga, zaštitnog znaka te javne kuće.
Komentari su po
otvorenju 1969. uspostavljali asocijativnu poveznicu s glasovitom Postojnskom
jamom. I to je potvrđivalo kako su Cernogorzi odlukom o nazivu i interijeru,
unatoč lokaciji u razmjerno nepopularnoj ulici,
odabrali odličnu marketinšku udicu za privlačenje gostiju. Da se ne bi
išlo putpuno uz dlaku stanarima zgrade, koji su uvijek mogli naći načina kako omesti
rad nepoželjnog bara, radno vrijeme Grotte završavalo je već u 21 sat. Bio je
to znak dobre volje poslan iz prizemlja na gornje etaže, vrijeme je pokazalo
uspješan.
Bar je već prvih dana
1970. godine u lokalnom medijskom prostoru ocijenjen “vrlo ugodnim kutkom
kakvih bi u gradu moglo biti mnogo više“, dapače „jednim od najljepših lokala
takve vrste u Rijeci“. Svima je bilo jasno kako su se ključnim začinom uspješna
Grottina koraka u život pokazali upravo veliki stalaktiti, dodatno naglašeni
raznobojnim osvjetljenjem, koji su uvlačili posjetitelje u ugođaj podzemne
spilje na samo nekoliko minuta od Korza.
Zgrada u Ljubićevoj stoji
danas na onim istom mjestu gdje je stajala u vrijeme negodovanja stanara zbog
najave otvaranja mocca-bara u njezinom prizemlju, unatoč tomu što je gradska
vlast u planove rušenja trošnih dijelova Starog grada uključila i nju. Tko zna,
možda je upravo uspješan rad Grotte, odnosno njezina omiljenost u Riječana
pomogla, ako ne i presudila da još uvijek koračamo pored građevine na koju su
1969. godine bacili poduzetno oko Nino i Lea Cernogoraz. A danas objekt u
njezinu prizemlju vodi njihov sin Nereo, preuzevši 1987. posao
od roditelja i iste godine ga proširivši u unutrašnjost prizemlja dodanim
restoranskim dijelom.
Stanari moji dragi,
nije svako zlo za zlo, dapače.
Podijeli na društvenim mrežama