Definicije
fašizma i antifašizma kristalno su jasne, i ne ovise o tome čiju su uniformu
nosili naši očevi i djedovi – a to je upravo znanstveni put kojim smo mi zabrazdili.
Ova glupa
historijska „metodologija“ dovela nas je do toga da nam čak i neki studenti fakulteta
političkih znanosti toliko otupave pa počinju vjerovati kako je ustavna
utemeljenost hrvatske državnosti na antifašizmu komunistička propaganda – i onda još takvu imbecilnu historijsku
revizionističku tezu pozdrave aplauzom. (Telegram.hr)
Ako se
tako nešto može dogoditi onima koji povijesti Drugog svjetskog rata proučavaju studijski, s pravom se moramo upitati: Gdje je
nastao taj kratki spoj u ljudskoj pameti?
Fiziološki,
očito, u asocijativnom području moždane kore, odgovornom za inteligentno
ponašanje, razmišljanje i učenje. Ali strateška kritična zona je svakako izvan
koštane lubanje, negdje u
historiografskim oblastima društvenih znanosti koje u različitim povijesnim
epohama ne uspijevaju jasnije raspoznati i sa dovoljno autoriteta kritički
razdvojiti političku i osobnu razinu povijesnog diskursa.
Upravo je
ta akademska šeprtljavost u nesnalaženju bespućima hrvatske povijesne
zbiljnosti glavni uzrok ideoloških razmirica koje stvaraju duboka politička raslojavanja
unutar hrvatskog društva – jer umjesto razboritih humanista, svi odjednom postajemo
odvjetnici naših roditelja, stričeva i ujaka koji su se u određenom vremenu
našli na suprotnim stranama.
Takav pristup,
naravno, totalno je pogrešan, pogotovo kad je riječ o raščišćavanju tih silnih zaostalih
povijesnih računa od 1941. do 1945., gdje je spomenuta osobna razina, prije svega (i u prvome redu), priča o ljudskim
sudbinama – većinom običnih seljaka, zaokupljenih više svojim blagom, poljima i
vinogradima, negoli politikom.
Zato upravo
na tome tragu vidim pomirujući izlaz iz ovog našeg zbunjujućeg mentalnog
labirinta koji bi nam svima skupa mogao biti od velike pomoći da se u nekom trajnom
budućem dijaloškom susretu sa vlastitom prošlošću konačno dozovemo razumu:
Ako u
raščišćavanju naših političkih odnosa sa različitim ideologijama, osobna imena
naših bliskih rođaka prestanemo povezivati sa karakterom službenih povijesnih formacija
fašističke i antifašističke vojske u kojima su proveli svoj ratni staž, na
dobrom smo putu da partizanske, ustaške i domobranske postrojbe stavimo na mjesto njihovih stvarnih povijesnih
uloga, a nacionalno pomirenje njihovih vojnika dovedemo na razinu ljudske
humanosti.
U suprotnom
ostajemo i dalje jedina država u europskoj obitelji koja svoj nacionalni
antifašistički identitet traži u rođačkim linijama poražene vojske, nesposobna
razdvojiti osobne ljudske sudbine od povijesnog dobra i zla.
Podijeli na društvenim mrežama