Danas ga smatraju vodećim svjetskim istraživačem na polju pozitivne psihologije, što je sasvim dovoljan razlog za jedan kratki ciklus kolumni upravo na ovu temu.
Kamo će nas odvesti taj put teško je reći. Za sada samo znam
da krećemo jednim njegovim znanstvenim člankom o nekim veoma zanimljivim
psihološkim aspektima igre.
Ako ste kojim slučajem vrhunski sportaš, umjetnik, trener,
učitelj, nastavnik… svakako ostanite sa nama do samoga kraja.
Posebno preporučam tekst nogometašima Rijeke koji već
godinama vjeruju da su Dinamo i Hajduk prejaki za njih. Ovaj članak mogao bi
lako skinuti tu mentalnu blokadu i dobrano velikoj braći pomrsiti račune.
Ako ste spremni možemo krenuti.
Filozofi od Platona do
Sartrea su primijetili da su ljudi najviše čovječni, cjeloviti, slobodni i
kreativni kad se igraju – kaže Csikszentmihaly – Jedan organizam u igri može koristiti puni kapacitet svog genetskog
potencijala. Kad se čovjek igra, on je relativno slobodan od tiranije
“potreba”. Igra nije jednostavan odgovor na pritisak okoline, već relativno
spontan čin organizma. I, konačno, “ona se uživa”.
Psiholozi se rijetko
bave ovim dimenzijama igre. Oni se često usredotoče na igru kao sredstvo za
neke druge ciljeve, a ne kao proces koji je važan da bi pronikli u njeno
vlastito pravo.
Etnološki psiholozi
npr. sugeriraju da igra dopušta mladom organizmu da eksperimentira sa svojim
repertoarom ponašanja u okruženju u kojem nema prijetnje i stoga da uči kroz
pokušaje i greške, a da pri tome ne plati preveliku cijenu za greške.
Ostali su istakli da
igra omogućuje djeci da razviju jak ego kroz simboličko manipuliranje svojom
okolinom, da razviju autonomnu moralnost i da se pripreme za zahtjeve kulture u
kojoj žive.
Drugi pisci su bili
zainteresirani da odvoje određena ugodna iskustva s različitim formama igre.
Ali čak i njihov pristup implicira da je igra više sredstvo za postizanje
krajnjih stanja nego proces sa suštinskim vlastitim motivirajućim nagradama.
Sva ova stanovišta ispuštaju jedan od glavnih aspekata igre,
a to je jednostavno činjenica da je igra sama po sebi zadovoljstvo. Bez obzira da li igra
smanjuje napetost ili povećava sposobnost, igra ja zabava. Rijetko se postavilo
pitanje zašto je to tako.
Tražeći odgovor na ovo pitanje, u svojoj vrlo opsežnoj
analizi rađenoj na osnovi ispitivanja u kojem su bili uključeni ljudi koji su
velik dio vremena i energije utrošili u aktivnosti igre, Mihaly Csikszentmihaly
je došao do vrlo interesantnih spoznaja:
Postoji zajedničko
iskustvo koje je prisutno u različitim oblicima igre, kao i pod određenim
uvjetima u drugim aktivnostima na koje obično ne gledamo kao na igru.
Zbog nedostatka boljeg
termina o ovom iskustvu govorit ću kao o “tijeku
– struja – kolanje” koji označava holistički
osjećaj koji je prisutan kada se u nešto potpuno unesemo. To je vrsta
osjećaja nakon kojeg nostalgično kažemo “to je bila zabava” ili “to je bilo
uživanje”.
To je stanje u kojem
radnja slijedi radnju u skladu s unutrašnjom logikom koja, čini se, ne treba
nikakvu svjesnu intervenciju s naše strane. Mi to doživljavamo kao cjeloviti
protok od jednog momenta do drugog, u kojem osjećamo da imamo nadzor nad našim djelovanjem,
i u kojem postoji mala distinkcija između sebe i okoline, između podražaja i
odgovora, ili između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.
Stanja o kojima govori prof. Csikszentmihaly poznata su u
kineziološkoj psihologiji kao sindrom izmijenjene percepcije koja gotovo
redovito prati vrhunske izvedbe, i možemo slobodno reći da je ova zanimljiva
psihološka činjenica gotovo u pravilu svojina uglavnom vrhunskih majstora igre.
Sportska psihološka literatura ukazuje naime da vrhunske
izvedbe prate određene perceptualne promjene.
Taj sindrom
izmijenjene percepcije varira uzduž kontinuuma iskazanih impresija:
– sporo promicanje vremena
– uvećanje objekta
– odvojenost i nadzor
– umanjen napor i bol
– izvanredna energija i snaga
– mirnoća
– nepobjedivost
– psihokinetičke i telepatske
senzacije
– izvantjelesne senzacije
(izlazak iz tijela) itd.
Sportaši ova stanja u kojima se nalaze
opisuju kao potpuni gubitak ega, ali ujedno i jaki osjećaj sebstva koji prati
osjećaj ugode.
Ono što je, međutim, posebno zanimljivo
sa stanovišta našeg predmeta interesa je svakako jedna spoznaja koja svoju potvrdu nalazi također u
znanstvenoj studiji prof. Csikszentmihalya. Glasi otprilike ovako:
Ova stanja zapažena su kod onih osoba
koje za vrijeme aktivnosti uspijevaju ograničiti polje poticaja tako da mogu
djelovati s potpunom koncentracijom samo na aktivnosti koje obavljaju (bez
pomisli na rezultat ili nagradu), odgovarajući na veće zahtjeve povećanom
vještinom.
Jedino u trenucima takvog pristupa
moguće je pobuditi nedvosmisleni bio-feedback i tada osoba uživa u aktivnosti
zbog nje same, što u određenoj vremenskoj distanci rezultira savršenstvom
izvedbe i osjećajem potpune ispunjenosti.
Igranje
za novac – kaže Csikszentmihaly – može povećati koncentraciju na igru, ali paradoksalno
može čovjeka isto tako odvući od igre iz straha od gubitka. Samurai mačevalac
koji je zaokupljen svojom pobjedom lako će biti savladan od svog protivnika
kojega to ne opterećuje. Idealno, tijek
je rezultat čistog uključivanja ( u igru) bez pomisli na nagradu ili rezultat.
U
Bhagavad Giti, toj predivnoj himni životu – nevezivanja za materijalne nagrade,
Gospod Krišna kaže za sebe: “Ja sam bistrina (domišljatost) u kockarevoj igri;
Ja sam pobjeda i borba za pobjedu.” Do
tijeka može doći u najnevjerojatnijim kontekstima, ali da ponovo citiramo Gitu:
“Oni svi postižu savršenstvo kada u svome poslu otkriju radost.”
Zanimljivo je da autor nalazi paralelu
svojih zapažanja upravo u poglavlju B. Gite u kojem Gospod Krišna daje poduku
svome učeniku Arjuni kako doseći savršenstvo u ŽIVOTNOJ IGRI putem djelovanja
iz čiste nesebične LJUBAVI, koju objavljuje kao temeljno pravilo igre života.
Autor u svojoj studiji jasno uočava
bitnu činjenicu da se i u jednom i u drugom slučaju radi o igri koja sama po
sebi budi osjećaj ugode i zadovoljstva ukoliko se potpuno držimo samo igre koja
je determinirana isključivo samo svojim pravilima.
U tom slučaju ona sama po sebi nudi
iskustvo potpune ispunjenosti. Svako iskakanje percepcije izvan igre i prijenos
pažnje na brigu o rezultatu, nagradi, porazu, publici, umanjuje pravi užitak i
blokira potpuno aktiviranje golemih unutrašnjih resursa koje svaka osoba
objektivno posjeduje, i to u granicama koje nadilaze i najsmjelije prognoze.
Podijeli na društvenim mrežama