Igra i unutrašnja nagrada I. dio
Uostalom, već na samom početku krećemo sa pitanjem koje
glasi: Koliko su spoznaje o psihološkim aspektima igre, koje nam u prvom
dijelu ove kolumne otkriva Mihaly Csikszentmihaly, prisutne u svijesti praktičara
moderne pedagogije?
Naš odgovor je: malo. Ili, preciznije: još uvijek ne
dovoljno.
Društvo u kojemu živimo je izrazito kompetitivno
(natjecateljsko). Takav je i suvremeni odgoj.
Biti bolji od svih u vlastitoj kategoriji je imperativ koji se nameće od
samog rođenja.
Brže, bolje, više
(u odnosu na druge) – postalo je moto koji
utiskuje pečat modernoj kulturi.
Oficijelni školski sustav, u gotovo svim zemljama svijeta, samo podržava ovakvo natjecateljsko ozračje i
sustavno ga prenosi na sve društvene segmente. Posljedice?…apsolutno
poražavajuće.
Iluzija civilizacijskih dostignuća, obojana tehnološkim
napretkom, samo prikriva ovu istinu, stvarajući dojam da je natjecateljska
utrka – s punom koncentracijom na (pobjednički) rezultat igre – pokretačka
sila koja gura svijet ka naprijed. Stvarnost je međutim potpuno drugačija.
Neprestano vrednovanje rezultata i kvantitativno rangiranje
uspjeha na svakom koraku, proizvodi u čovjeku kontinuirani stres koji ne samo
da guši ljudsku kreativnost nego izrazito potiskuje i ljudski altruizam.
Kvaliteta života uvjetovana je sve više omjerom pobjeda i
poraza takve vrste. Više nije dovoljno proizvesti materijalna dobra nego
pobijediti konkurenciju koja proizvodi isto dobro. Od sve proizvedene hrane na
svijetu, kojeg čini 70 posto gladnog stanovništva, iskoristiva količina namirnica
određena je rezultatom plasmana robe na tržištu. Ono što se ne uspije prodati u
tržišnom natjecanju jednostavno propada.
Rezultat takve igre je blagostanje pobjednika i siromaštvo
poraženih. Konvoji hrane na putu do odlagališta otpada proći će kroz naselja u
kojem vijori zastava UNICEF-a (organizacije UN-a za pranje nečiste savjesti), ali svoj teret neće iskrcati u mjestu kako bi svojim
redovitim kontingentima prepunih zdravih kalorija nahranili gladne. Propisi
su propisi, rekao bi šef kompanije Krstić.
A oni strogo zabranjuju zaustavljanje na takvim lokacijama.
Nepravedno?…naravno. Toga su svjesni i pobjednici, ali navikli
na ekonomski računalni sustav životnog ciklusa ne osjećaju preveliku grižnju
savjesti. Škole u kojima su odgajani i obrazovani uče da se iskorjenjivanje gladi
u zemljama trećeg svijeta treba riješiti povećanjem gospodarskog rasta po godišnjoj
stopi od najmanje 5, 6, 7, 10, 15 posto – ovisi o lokaciji pojedine zone – a
nikako skretanjem milijuna konvoja neprodane hrane sa njihove redovite dnevne rute
do smetlišta.
Život nije tako jednostavan, reći će mnogi. Slažem se, ali
ŽIVOT JE IGRA. Ništa manje od toga. Ako razumijemo IGRU, razumjeti ćemo i
život.
Zato znanstvenu studiju profesora Csikszentmihalya smatram
iznimnim doprinosom razvoju odgojno-obrazovne kulture koja bi učinila pomak u granicama
ljudske svijesti kako bi ovaj svijet postao humanijim nego što je sada.
Najbolji takav primjer možemo danas vidjeti na pedagoškom
konceptu odgojno-obrazovne filozofije Sathya Sai Instituta Viših Znanosti.
U nekoliko navrata već sam spominjao ovu visokoškolsku
ustanovu, kao i neke praktične primjere metodičkih scenarija koje proizlaze iz
Sathya Sai pedagogije. Vlastita profesionalna orijentacija naprosto mi ne daje
previše prostora za odmak iz ove mirne indijske oaze mudrosti i znanja u kojemu
je struka dodirnula zvijezde, ali ovoga puta i nema se puno mjesta za otići
nekamo dalje, jer svojim programskim, pedagoškim i didaktičkim pristupom pedagoška
filozofija Sathya Sai odgoja i obrazovanja okrenuta je upravo učenju IGRE
ŽIVOTA, koje se odnosi na poznavanje i
poštivanje pravila življenja.
Ova su pravila
determinirana ljudskim vrijednostima,
te ispravnoj upotrebi intelekta i razuma koji u akcijskom izražaju jedinstva misli, riječi i djela,
prihvaćaju jedino vodstvo vlastite savjesti, rezultat čega je također
vrhunska izvedba, tj. izvedba vlastite životne IGRE koju prati unutrašnja nagrada i kvaliteta
življenja dostojna čovjeka.
Igrači koji su se svjesno upustili upravo na taj način u igru
koja nam je dana samim rođenjem, bilježe mahom gotovo iste impresije koje su
karakteristične za opisane psihičke doživljaje vrhunskih sportaša, umjetnika,
glazbenika itd., u pojedinim trenucima vrhunske izvedbe.
Ne ulazeći dublje u
temeljite psihološke analize (koje u ovom slučaju za nas nisu niti relevantne)
zaustaviti ćemo samo pogled na rečenici kojom Mihail Csiksentmihaly podvlači
paralelu između dobivenih spoznaja o unutrašnjem
tijeku i Bhagavad-Gite: Oni svi
postižu savršenstvo kada u svome poslu otkriju radost.
Po svemu sudeći ta
RADOST kao UNUTRAŠNJA NAGRADA koju pobuđuje igra sama po sebi (užitak, užitak u igri) nedvojbeno
predstavlja most koji povezuje svjesni um s onom nesvjesnom dimenzijom ličnosti
koja u pojedinim trenucima preuzima potpunu kontrolu nad psihičkim i fizičkim
funkcijama što omogućuje osobi da u granicama koje nadilaze svjesnost
nepogrešivo i višestruko uspješno rješava rutinirano i bez napora vrlo
komplicirane situacije, koje često puta nadilaze realne mogućnosti.
Ova činjenica
zasigurno otvara nove znanstvene horizonte kada je u pitanju razvoj i dometi
unutrašnjih ljudskih potencijala, ali nas ujedno i sama po sebi navodi na
konačni zaključak:
Mislim da se upravo
na pojmu UNUTRAŠNJE NAGRADE nalazimo se na točki odakle je moguće sa
znanstvenog stajališta lakše povezati, promatrati, prihvatiti i razumjeti
težnje Sathya Sai filozofije odgoja i obrazovanja – težnje koje možemo izraziti
u jednoj rečenici: naučiti kako otkriti radost u ŽIVOTNOJ IGRI koja će
aktivirati naše unutrašnje potencijale i razviti našu osobnost do SAVRŠENSTVA
VLASTITE PRIRODE.
Slično tome
razmišljaju i neke druge pedagoške škole koje još uvijek nazivamo alternativnim
iako se sve više pokazuje to da upravo njihova filozofija odgoja i obrazovanja
nema alternativu.
Jer, priznali mi to
ili ne, škola je prije svega rasadnik moralnih
i duhovnih vrijednosti koje su temelj svake naobrazbe. U natjecateljskom
ozračju kakvo potiče oficijelni školski sustav takvi ciljevi su samo mrtvo
slovo na papiru. Život jeste igra, ali igra na način kako nas uče da se igramo
nije život.
Da bi to konačno
postala, natjecateljske navike potrebno je transformirati u nešto puno
uzvišenije.
Kao izvrstan primjer takve pedagoške filozofije naveo bih
citat jednog profesora Waldorfske škole.
Spominjući neke vrijednosti koje djeca usvajaju tijekom
nastave kroz satove umjetnosti, glazbe i
euritmije, on kaže:
S tim kvalitetama ne
razvijaju se u smjeru: ja želim biti bolji od svih, već imam razumijevanje za
svoje susjede. To daje sasvim drugačiju perspektivu.
Jesmo li kao društvo, mislim prije svega na Hrvatsku,
spremni za takav iskorak?
Ako se mene pita rekao bih ovako: Obzirom na činjenicu da je
amandman o financiranju alternativnih škola ( a imamo ih samo tri – dvije
waldorfske i jedna Montessori) izbrisan po kratkom postupku prije nego se počeo
primjenjivati, za to ćemo se još malo morati strpjeti.
Ali ja duboko vjerujem u 2012., kada prema drevnom hrvatskom
izbornom kalendaru Sabor RH kreće u novi inkarnacijski ciklus.
Mnogi kažu da će se tada dogoditi velike promjene.
Podijeli na društvenim mrežama