Nedavno,
prijatelj je odlučio da mu je dosta. Nimalo zabavan projekt, to vam mogu reć,
taj njegov poduhvat. Žena mu je, naime evo, poručila da ga odrješuje. Utjehe i
bilo kakve nade. Ne želi mu se vratiti više nikada. Traži od njega da se raziđu
bez drame, povišenih tonova, europski civilizirano. Jer da inače kamo bimo
došli kad bi bilo naopako?
Prije
toga, dakako, ona je imala ljubavnika. Bili su, naime, separirani nekih mjesec
dana, manje-više, pa si je našla za shodno se zabavljati dok su na odvojenim
adresama. Mrzilo ju biti sama u stanu. Ko to uopće voli, jel da? I bi joj puno
jednostavnije upustiti se u tjelesna sjedinjenja negoli je zamišljala, čovječe!,
kakvo oslobađajuće iskustvo! Baš kul! Kako je bila glupa svo vrijeme i onako uporno
vjerna!
Nije
on nju dao pratiti! Nit ju je slijedio osobno. Ma, ne. Krivo. Naprosto je sve
to znao onim čudnim frekvencijama koje kolaju ljudskim želucima kada se s nekim
spojite na iracionalan način, to je sve.Gle, uopće nemam namjeru biti njegovim
advokatom. Da je sjajan, nije. Ispripovijedao mi je cijelu štoriju, otuda mi
znanje o njima. Gospođu sam, međutim, slabo poznavao. Zgodna, to je sve što
mogu reći. Ne želim zauzimati ničiju stranu. Zato.
Uglavnom,
pripisivao joj je, ovo su njegove riječi ne moja tumačenja, eksplicitnost
božjeg karaktera. Odnosno, ono što je mislila nikada nije uljepšavala već je
kirurški precizno otklanjala od svog tijela. Pa je tako i prijatelja, svog
muža, otkantala. Plakala je puno dok je izgovarala riječi s početka priče, da.
Nije pokazivala senzibilnost prema recesiji emocija, ni slučajno. Uvjerila ga
je da je i njoj teško koliko ga je ranila, bacila praktički pod vlak, izvukla
ga polomljenog i pokušala oživjeti, ali nakon eksperimentalnih mjesec dana
privikavanja jedno uz drugo je odustala. Zombi nije imao više osobine čovjeka
pa joj se srce rascijepilo i poručila mu da je vrijeme da se okrenu svatko svom
individualnom postojanju.
On
je pomislio, jebote! Ona, pak, konačno!
Kada
se pribrao, prošlo je istina par sati otada, počeo je u mobitelu selektivno
brisati sve kontakte koji su ga vezivali uz nju. Ostalo mu je par brojeva.
Zadržao se nad mojim, jer poznavao sam je, imenom nekoliko sekundi, odlučio mi
produžiti život na još neko vrijeme.
Plakao
je dok je to radio, rekao mi je tako, i nastavio s tom iscrpljujućom, cijeđenjem
očiju, aktivnošću punih pet dana. Sjeo bi na prazan krevet, njihov to valjda
kužite, i pola sata svakodnevno, katkad i više, rijetko manje, rulio i slinio
po njezinom jastuku. Odvratno. Ograđujem se od komentara, ovo je transkript
naših posljednjih razgovora. Očima više nije razabirao jasno ni stan koji ga je
gušio ni žene koje su se trudile približiti mu se. Oh, zaboravio vam napomenuti
– oni dođu nešto kao javne osobe, pa je pucanje njihove veze naišlo na lijep
odaziv među pučanstvom uvijek gladno sočnih tračeva, pogotovo onih s negativnim
prizvukom. Svjedočio sam jednom takvom mozganju:
–
Ko će ga sad
htjet podnositi onako blesavog, mušičavog i smotanog? Još kad nabaci na sebe
one grozne odjevne kerefeke! Čovjek-neukus!
–
Ja ne bi imala
niš protiv ga najprije skinut, haha…
–
Ma, dobro, ali
taj stvarno nije u doticaju s realnošću, kako bi se nosila s njegovim neurotičnim
ispadima?
–
Čuj, koliko je
meni poznato, obožavao ju je, ono, do neugodnosti i opsesije, šta ne?! Pa, ako
je to dijagnoza novodobne neuroze, ne bi mi bilo teško biti njegovom osobnom
terapeutkinjom, jebeš mi sve.
–
Sve je to pet!
Ali kad si ih vidjela zadnji put skupa? Ono, kao, pred sedam godina kad su
profurali?!
–
Istina, čudak
je, možda samo povučeniji… ono, introvertan
tip, jebiga.
Uključujem se u besmisao ogovaranja jer ne mogu
odoljeti koliko god volio svog kompića.
–
Ženske… skroz
je normalan. Asocijalan, složit ću se, to da. Ali to je zbog toga, ako ja dobro
kužim, što se ona okružila društvom koje njemu nikako ne odgovara. Meni se čine
hrpom licemjera. On je htio više biti, nekako, jednostavniji, familijaran tip.
Ono, šlape, novine u wcu, tv, manja okupljanja s parovima, bacit na briškulu i
trešete. Nikako ne roštiljade, no.
–
Ali ona je žena
od akcije, jel da? Stalno negdje prašit, jurit autom, putovati, sjediti na
kavama, brbljat do preksutra, a?
–
Par puta sam bio
u njezinoj blizini. Nismo puno razgovarali. Ali, da, voli pričat. S onima koje
su obilježeni providnošću.
–
Haha, ignorirala
te, drugim riječima! Odmah mi je simpatičnija!
–
Nikada nije
iskazivala emociju prema meni, upravo tako. Nevidljiv u njezinoj nazočnosti.
Ugodno iskustvo, moram dodati.
Zvao me, prvi puta nakon njihova definitivnog
raspada, kada mu je bonagracija pala na glavu. Jer se, kakav ziheraš, pokušao
objesiti u kuhinji. Znao je da neće izdržati, jedna jedina vida u zidu! Osobno
sam je zavidao kad su tek uselili. Cimnuo me, par su dana bili u stanu, i pitao
jel imaš bušilicu? Šta se glupiraš,
uzvratio sam, znaš da volim ić po kućama i svrdlat, haha. Zašto nisi već kod
mene? Odmah sam se sjurio, uzeo alatku i svrdlll-svrdlll iznad prozora,
poslije je na red došao, kad sam već tu glupo je ne obavit i ostalo, dnevni i
spavaća, sve u svemu – 6 rupa. Osam centimetara u zidu, pa ne moraš bit
ajnštajn da bi naslutio kako ne može izdržati 78 kila.
Dal imam
vremena za druženje? pitao je. Bilo
je to vrijeme kada još uvijek nitko nije znao da su završili zajednički život.
Osim, pretpostavio sam, njezine najbolje prijateljice koja joj je uvijek
pružala adekvatan alibi. A i vice versa, podrazumijeva se. Bile su dakle vezane
milijunima spona i isprepletenih tajni. Žene su katkad neprobojni trezori.
Rekao sam da imam,
ofkors. Pokazao mi je blijedi trag oko vrata. Uzeo sam povećalo ko šerlok
holms i nisam svejedno ništa na temelju viđenog zaključio. Pa sam tako i kazao,
čuj sori niš se ne vidi, a ako bi se
kojim sretnim slučajem i dalo vidjeti, šta bi to točno trebalo biti? Najmanji
tattoo na svijetu primjetan ekskluzivno onima koji hodaju okolo s mikroskopom
na očima?
Svečano je izjavio, moj prvi pokušaj suicida.
Ti si budala, sam ja dodao jer se nisam sjetio ničeg pametnijeg.
Nemaš pojma
koliko je razdiruće to što je više ne mogu ni nazvati. Ispod, izveo sam ga na uzici dolje do prvog
lokalnog kafića, atraktivnih i skupih rejbanki procurila mu je suza. Iako sam
mu skrenuo pažnju na tu sitnicu nije mario. Nastavio je. Cmizdriti. Otišao je
do zahoda, a ja sam mu ukrao iz kutije jedan marlboro za svoju kolekciju
cigareta koje čuvam u cedeima. Ono, rastavite kutijicu i po strani ima taman
mjesta za taj štapić koji se dimi. Imam uvijek na raspolaganju po par komada.
Za slučaj da me uhvati apstinencijska kriza. Samo, nisam znao kamo s njom, jer
je ljeto pa nemaš gdje s tim krhkim stvarčicama. Naposlijetku sam je zgurao u
novačnik. Na vrijeme! Taman se vratio umiven, s cvikerima u ulozi rajfa. Bolje
je izgledao, da. Ali kad je spustio
naočale nazad na nos.
– S njom mi
se kristaliziralo zadnjih deset godina, znaš. Ona je bila čuvar mojih dobrih,
veselih trenutaka, kraj nje sam mogao igrati ulogu ravnodušnog imbecila. To ti
može zvučati banalno, ali tako je bilo. Napravila mi je ugođaj, to joj zamjeram
najviše a istodobno je zbog toga i volim do nesvjestice, kao da sam kućni
ljubimac. Uvijek mi je ugađala, pažljivo me premještala sa stolice na kauč kad
je usisivala i čistila po stanu, pripremala pizzu i koještarije za bolje
gledanje svjetskih i evropskih nogometnih prvenstava, budila me kad bi se
zapetljao u jezive noćne more, brisala mi usta od nutele maramicom, ljubila
svako jutro prije odlaska na posao. Kužiš? Kako ću bez nje? Uz nju sam imao
najljepše misli. Sad više ne, nikako, dakako. To je nemoguće vratiti u prijašnje
stanje. Učinila me čovjekom sposobnim za prijateljstvo, čak i druženja. Manja,
ali ipak druženja.
– Stari ti
imaš problem, izustio sam. Zaljubljen si u neku vrstu ideje. To je
porculan. Palo i razbilo se.
– Da, ali
mene stvarno boli srce. Fizički. Zgnječeno. A ne želi stati. Baš me je izdalo.
Obećao sam joj – ako me ikada ostaviš prestat će kucati. Glupo sam se nadao, ti
se čini tako?
– Pa, sad…
budi optimist. Ej, zajebavam se! Ne želim da se to dogodi…
– Možda si u
pravu, nastavio je, treba se ufati u bolje sutra.
– Zašto si
tako usrano ozbiljan, pitam ga, ono, šta, srušio se cijeli svijet? Mora biti
nekih argumenata zbog kojih će ti, kad si ih lijepo predbilježiš na papir ili
na komp, iako je preferiram olovku jer ima jače terapijsko djelovanje vjeruj
mi, olakšati nastavak normalnog života, znaš ono, staviš za početak sve njezine
mane u jedan stupac i samo pičiš, sve šta te je smetalo. Nije moguće da nisi
nikada došao u napast zbrisati od nje, daj! To svakome katkad dođe. Moraš sebi
pokazat da je bilo smiješnih trenutaka u vezi, ono ne znam, loš seks, onaj koji
počne iz dosade, kad stvarno nema ničeg na televiziji pa se polovite po kauču i
takvih situacija… Osim toga, šta nije katkad otvoreno pokazivala prezir prema
tebi?
– Zar je? Ne
mogu se sjetiti tako nečega.
– Idiote.
Idealiziraš je. Kao da će ti to pomoć. Pričao si mi da bi se jutrom ful
mrgodila bez ikakva konkretna razloga, naprosto zato jer se morala probuditi. A
ti si, pričao si mi to se sjećaš, je podsjećao kako valja se veseliti svakom novom
danu jer da 90 % vremena znamo pouzdano šta će se dogoditi, a onaj ostatak od
mizernih 10 % je uvijek iznenađenje i baš je ono razlog šta treba dočekati
jutro s osmijehom. Reci, šta nisu to tvoje riječi?
– Čuj, ta
jeftina psihologija koju mi preporučaš… zar ne misliš da sam je iskušao već
na sebi?
– Čudilo bi
me da nisi, istina. Takav si tip, analitičan, racionalan. A opet nekako blesavo
romantičan, oprečno je jedno s drugim, zato te to valjda tako i lomi.
– To je već
bolje. Potrudio si se malo me shvatiti. Pun sam naopakosti. Ne znam dal ću se
oporaviti…
– Gle,
nekidan sam se našao u nekom društvu cura koje su razglabale o tebi… no, ako
ćemo pravo, o vama, i to… ima ih koje su zagrijane za tebe…
– Stari,
nisam više klinac. Ne može mi titranje šiparica kompenzirati nedostatak žene
koju volim, zato pliz ne izigravaj mi pimpa, neće to tako ići… e, usput, znaš
kada me je otkantala, ono pred tjedan dana, poslao sam poruku svojoj kolegici
iz bivšeg razreda, dobri smo ostali i viđamo se jednom-dvaput godišnje na kavi,
bila je prošla neki gadan razvod, muž ju ostavio, otišao jednostavno, dočekala
ju poruka kako je zadnjih godinu dana gradio kuću i sad kad je konačno dovršio
ide tamo živjeti, ostavio joj vericu i 200.000 kuna duga, i tako zvala me kad
joj bila frka i nisam uopće, naravno, mislio nego sam odjurio k njoj, isplakala
se, kuhao sam joj čaj od valerijane, to inače smiruje baš ono djeluje na živce,
al ja s mojim želucem moram od toga bježati jer me nairitira, pripremio joj
neki sendvič, znaš da nemam pojma kuhati možda je i zato pobjegla od mene, hmm
ko će ga znat, pitao je dal želi još nešto, ali ona me je otpravila, zahvalila
mi za vrijeme koje sam joj udijelio, kako je glupo to bila izražavala nekako
gospodski s visine, pa sam se pokupio i nazvao je tokom večeri još dva puta da
je provjerim ali ona je jaka žena, zbog sina se nije dala slomiti, i tako,
pomislio sam, možda mi može uzvratiti tu, nazovimo je sada, uslugu pa da se
vidimo jer mi je, ono, teško za popizditi, ali jebiga, dobio sam odgovor nakon
par sati smsom čut ćemo se ujutro
sve ćemo srediti ne brini. Nikada nisam
molio nikoga za pomoć, jel kužiš? Jednom kad sam to, međutim, zatražio – paf,
odbijenica sa stilom! Htio sam zapravo da dođe k meni, da spava sa mnom u
krevetu, da je zagrlim, da mi glumi nju, ne zbog seksa, ma kakvi, ne može mi se
sad dignut kad sam ovakav, samo tako da upotpuni prazninu, cijelu tu lijevu
stranu gdje je ona do sada ležala, kužiš?
– Kužim,
kako ne, rekao sam, ali sam lagao.
– Nebitno. Ne
možeš to razumijeti ako nisi probao, sori šta te gnjavim s tom iznuđenom
empatijom. Dakle, stvarno me je nazvala, ta prijateljica ako me još slijediš,
sutradan oko podne, ali tada je već bilo kasno. Umro sam u to doba.
Intervencija je zakasnila. Sad mi to više ne treba.
– Nisam
probao ništa slično, to imaš pravo, ali evo, glup je primjer znam to, nek
posluži barem dok nam se hladi nova tura kave, kad je mene ostavila Mila imao
sam sličan problem, te neke praznine, višak vremena, kurac-palac, pa sam si naručio eskort žensku. Jebote, došla
je zrihtana drito mi u stan, krasna cura, lijepo se izražava, za poludit komad,
e a kako sam došao do nje? Imam frenda koji je nekad bio privatni detektiv,
kužiš kao pratio je nevjerne muževe i žene kad su brijali okolo, i tako je slučajno
jedanput uletio u neki stan, ne pitaj kako, uređen da funkcionira kao bordel,
predstavio se madam, izvukao iz džepa, ko u filmu jebote, identifikacijski broj
i licencu, a ona ga pogostila viskijem, jednim, drugim, petim i na koncu mu
uvalila neku dvadesetgodišnjakinju u halterima i kompromitirala ga. Lukavica.
Tako da je nikada nije mogao prijaviti za podvođenje i neplaćanje poreza, haha,
al njemu to uopće nije bila ni namjera, tako mi je rekao, bolila ga je briga
naprosto za tu vrstu djelatnosti, sve šta je htio je provjeriti da li je u
stanu ta za koju je njezin muž mu plaćao po satnici pun kufer para da je
prati i to, ne. Dakle, ostao ti je s
vlasnicom stana u ful dobrim odnosima i tu i tamo pobjegne od žene i djece u
azil, katkad obradi koju mladicu, ali bit je u tome da me je preporučio madam kad
sam nazvao i zatražio, hmm, pratnju. Zapravo kurvu, recimo to pravim imenom. I,
onda, pustio sam je u stan, sjedili smo pred televizijom, malo pričali i
pijuckali medicu, nije me bilo briga koliko joj taksimetar nabija, imao sam
para dovoljno da bih si udovoljio u tom trenutku, pitala me nakon nekog vremena
dal bi se ljubio s njom, rekao sam s malo oklijevanja u glasu da bi, zašto ne,
već mi je sjedila na koljenima, igrala svojim jezikom po mojim ustima bilijar,
i bome, stari moj, digao mi se, bez frke, zaboravio sam na onu koja me
ostavila, stvarno. Ostala je do jutra, najeo sam je prije odlaska, platio s
povlaštenom cijenom i, čovječe, ono ko bog sam se osjećao poslije. Nikada je
više nisam vidio. Ali, ej, platiš ljubav! Konzumerizam u svom najboljem
svjetlu, a? Kad god se osjećam emocionalno ugrožen mogu nazvat taj broj i evo
ti utjehe! Doduše, nakon tog konkretnog iskustva usluge nisam više koristio,
ali mi godi pomisao da to mogu ako mi ikada zatreba. A sve ti ovo pričam jer bi
ti volio sredit neku finu, znaš ono, pa da svrati k tebi. Kadgod. O mom trošku,
no, podrazumijeva se.
– Ti si baš
frend. Plitak, ali frend. Sve što predlažeš je, pa korektno, da, ali fulava
bit. Mislim, hvala ti na savjetu i prijedlogu. Mene zanima kako ću preživjet
bez žene. Kontaš?
Prokopao sam nos u nedoumici, zagledao se u sadržaj
zakačen na kažiprstu, obrisao ga u traperice, i u toj kakofoniji emocija i
mojih jednostavnih poimanja veza zaključio kako je vrijeme da obrišem njegovo
ime iz svog moba. Neugodno je kad iz njega iskaču mrtvaci. Ili oni budući, u
svakom slučaju.
Pih, šta ti je život. Danas jesi, sutra – malo
morgen.
Podijeli na društvenim mrežama