Budući da se često upuštam u avanturu pentranja po planinama i drveću, pomalo sam pretjerano oduševljeno pokušao pred koji dan preskočiti omanju provaliju u suhom koritu Rječine. Sukladno, međutim, dobi u kojoj jesam oprez mi je ostao negdje u predgrađu mozga pa sam pri doskoku na neravni kamen silovito iskrenuo gležanj.
Nagon za preživljavanje mi je priopćio, nakon uvodne panike, da sam u najgorem slučaju polomio dvije do najviše tri koščice u kičici, pa sam, dok je još noga u mobilnom stanju i zagrijana, krenuo prema bolnici. Ondje su me radosno obavijestili da ne trebam gips, nego nekoliko dana ledenih obloga. Pokoravajući se uputama tijela odlučujem ne piti painkillere već se uskoro polako vraćam u kondiciju brzim hodanjem koje uskoro evoluira u lagani trk. Dok džogiram nikoga ne srećem na stazi, ali u utorak je bilo drukčije.
Put u slobodu ili deportiranje
Šuma je oko Kastva dovoljno gusta za one koji je ne poznaju, postoji nekoliko kolnih cesta dovoljno širokih
za mercedese, ali prava se komunikacijska infrastruktura krije u velikom broju puteljaka. Tu i tamo nailazim na srne ili ratare koji ponekad uzvrate pozdrav, ali najčešće samo gledaju za mnom bez riječi. U blizini nema niti jedne vodene površine, tek dobro skriveno pojilište za divljač. Tehnički, ako ste dovoljno oprezni, možete se neopazice kretati, a da nitko ne bi mogao dokazati drugačije. Ako pratite kretanje sunca ili imate kompas, može se pratiti direktan put prema zapadu. Što ne znači da se ne može i zalutati i vrtjeti u krug jer se područje doima
pustim. Ali većim opasnostima se nećete izlagati. Stupovi dalekovoda su najbolji orijentiri, danju su vidljivi, a noću, u potpunoj tišini i tmini, debele žice pune struje sviraju, nešto poput cvrčaka. I navode vas neizbježno
prema slobodi ili deportiranju. Tamo otkud bježite, jasno.
Knedla u grlu
Pažljivo su me slušali njih troje, muškarac na štakama sa slomljenom nogom, ujedno i prevoditelj, te mlađa žena s dječakom od desetak godina. Njemu su koljena klecala, pretpostavio sam od napora. Ali nisu se žalili i kukali, samo ih je zanimalo kako će najlakše u Sloveniju. U rukama tek po jedna najlonska vrećica, bez putnih torbi, ali glava je ostala na ramenima. Odlučim ih pratiti dio puta, da ne zastrane previše. Pitam ih kako
kontroliraju glad, imaju li novca. Univerzalni prevoditelj mi veli da ih prati anđeo, uvijek naiđu na nekog tko ih nahrani, ljudi su prijateljski raspoloženi. Jednom su ih pozvali i u kuću na ručak, ponudili im krevet za kraću okrjepu. Knedla u grlu mu govori više od mizernog engleskog.
Predložim da me pričekaju ovdje, blizu je market, sjest ću u auto i donijeti im voća, čokolada, možda gotove piletine ako im to ne zabranjuje svjetonazor. Štaka im prenosi moju sugestiju, žena i dječak se zahvalno klanjaju i sklapaju ruke kao u molitvu. U samoposluživanju kupujem namirnice, dodajem popisu paket papirnatih i vlažnih maramica, dvije boce vode, kruha, mlijeko, konzerviranu tunu. Čekaju me na istom mjestu, čuče u hladu, odmor im je trebao. Tko zna što ih još čeka na
zacrtanoj ruti. Zaželim im brzi izlazak iz Hrvatske i sreću ondje daleko od doma. Oglase se na materinjem jeziku, nije zvučalo kao psovka.
Zažalio sam što im nisam ponudio i transport do Rupe, ali pred sobom sam imao alibi da su mi stražnja svjetla u neispravnom stanju. Baš kao i moja vlastita hrabrost i humanost.
Podijeli na društvenim mrežama