Bio je munjevit u intuitivnom ispitivanju, pažljivo pričekao kraj vašeg izlaganja i potom plasirao novi muzički broj. Kao kad stisnete pauzu i odete po kokice u kuhinju. Tijekom emitiranja pjesme razgovor bi se nastavio u kul tonu, ne biste ni primijetili kad biste bili ponovno uključeni u ‘zrak’. Kad je trebalo, paralelno je nešto usput pretraživao po internetu, nikada ne osporavajući ili prekidajući vas. Nije bila stvar u tome da je skupio gotovo dvadeset godina iskustva u radijskom poslu nego u njegovoj blagoj naravi. Nikada ga nisam čuo da nekog vrijeđa, očitava lekciju, daje sarkastične nadimke na račun nečijeg izgleda, snimke ili svirke, a kamoli da prasne u smijeh ako ste izvalili nešto pogrešno i promašili ‘ceo fudbal’.
Odgledali smo, na primjer, Gilmourov koncert u Puli, gdje je gitarist nesumnjivo bio na visini zadatka, ali je staturom malko pozivao da ga poželite štipati za trbuh, a i nekoliko je puta odsvirao lijepe krumpir-note. Ali ma kakvi, Ivica se nije dao podvrgnuti moji zluradim komentarima. Štoviše, uskoro je nakon toga otišao u London popratiti senzacionalnu izložbu posvećenu Pink Floydima i podijelio je sa mnom doživljaj, temeljito me izvijestivši o detaljima postava. Pričao je o tome na ujednačen način, malo šaljivo, malo opčinjen njihovim melosom i radom. Dugo je planirao taj odlazak, bila je to prava avantura, ali kad voliš neki bend bezglavo i strastveno onda se upustiš na kolosijek drakonskih poteza i ništa te ne može zaustaviti da ih vidiš.
S Ivicom u blizini kao da ste vraćali izgubljeni komad sebe…
Uvijek se zanimao za tuđe priče, imao je vremena slušati, ubacio bi povremeno poneku rečenicu, ovisno o kontekstu, ali gotovo uvijek u afirmativnom i optimističnom duhu. Imao je, naravno, smisla za humor, onog koji vam pristaje kao rukavica. Iz nekog razloga održavao je oprez i često distancu od sugovornika, pa se ne bi moglo reći da je bio društven poput frizerke, ali je svejedno zračio frekvencijom mira i prijateljstva. Pogotovo za pultom radija, gdje je otvoreno držao stranu našoj lokalnoj, bilo rock bilo pop, sceni. Ozarenog bi vas lica dočekao, ponudio kakvim pićem iz automata uz kratku napomenu da je hmm kvalitete, pa bi sjeo nasuprot i, razriješen egoizma, stao vas obasipati rječitošću.
S Ivicom u blizini kao da ste vraćali izgubljeni komad sebe, takvom dobrodošlicom vas je znao počastiti na katu, prva vrata lijevo, Radija Rijeke. Nikada nije bilo drugačije. I pitam se koga ću sad gnjaviti tamo kad budem poželio na CD-u snimke nekih opskurnih riječkih bendova…
Podijeli na društvenim mrežama