Deni AntolosDeni Antolos: Zamislite da na HRT 2 gledate neki turnir u Starcraftu. Nezamislivo!

Kada si počeo igrati? Prva igrica? Tko ti je kupio prvu opremu?
Prva RTS igra mi je bila Warcraft 3: The Frozen Throne 2002. godine. Moj veliki prijatelj Teo često ističe kako mi je baš on kupio prvu opremu, no ja se toga ne sjećam. (smijeh)

Zašto si uopće počeo igrat igrice? Zbog ekipe ili? Postoji neka priča da si bio među lošijima u ekipi, a onda si sve pretekao nakon jednih uskršnjih praznika.
Pa Warcraft sam vidio kod svojeg, također, velikog prijatelja Makija, davne 2001. godine. Igra mi se svidjela, no kako nisam imao kompjuter, igrao sam kod njega. Kad sam dobio svoj PC i internet, počela je avantura. Što jest jest, bio sam među lošijima na početku. Prijatelj Maki je igrao duže, pa je bio bolji, Teo je bio abuser, a Mario je igrao Starcraft 1 pet-šest godina, pa je već imao iskustva u RTS igrama. A onda je talent kod mene došao do izražaja i  što da ti kažem. (smijeh)


Deni AntolosSada si već velik dečko. Student Pomorskog fakulteta. Kako uspijevaš uskladiti fakultetske obaveze i igranje?

Prioriteti su ipak još uvijek koliko toliko pravilno raspoređeni, tako da je fakultet gotovo uvijek ispred Starcrafta kojeg trenutno igram. Kada je gusto na fakultetu manje se igra, kad su praznici ili ispitni rokovi onda se igra više.

Koje ti je prvo natjecanje na kojem si sudjelovao i koliko si se za njega pripremao?
Prvo veće natjecanje je bilo u Velikoj Gorici kvalifikacije za ESWC. Mislim da je to bilo 2006. godine. Tada se nisam baš posebno pripremao, to smo više išli vidjet što je i kako izgleda.


Što možeš reći o gamerskoj sceni u Hrvatskoj? Koliko je jaka? Koliko je uopće sponzorski/medijski praćena s obzirom da su natjecanje u Zagrebu organizirali Srbi?

Hrvatska je mala zemlja, sa relativno malim brojem igrača. S obzirom da imamo jednu od najlošijih internet veza u Europi, to nije ni čudo. U većini igara i nije neka velika konkurencija, od cca 150 igrača u Hrvatskoj možda njih četvero-petero može konkurirati za veći turnir. Hrvatska  stoji jako loše i sponzorski i medijski, tako da su nam već par godina za redom turnire organizirali momci iz Srbije pod imenom Team Adria i svaka im čast na tome, bar netko.

Deni AntolosNakon Zagreba dobio si priliku na Paris Game Weeku, a nakon toga i u Koreji. Napravi neku usporedbu. Od organizacije do igrača i cijele atmosfere. Koliko si se pripremao za natjecanja? Koliko je to vani cijenjeno i medijski popraćeno?
Opširno pitanje, pa krenimo redom. Za Zagreb se nisam pripremao jer sam cijelo ljeto radio i išao na aposlventsko putovanje u Grčku. Nakon povratka uspio sam odspavati čak tri sata i krenuo za Zagreb. Nisam imao nikakvih očekivanja i na kraju sam osvojio taj turnir. Kad su mi se već tako stvari poklopile, imao sam 20 dana prije turnira u Parizu. Do tada sam onda igrao šest do sedam sati u prosjeku.Što se tiče kvalifikacija za Koreju, kako sam već bio u formi, nastavio sam aktivno igrati do turnira.

Koreja je majka, kolijevka e-sporta (Electronic Sports). Tamo su najveći turniri, najbolji igraci i najveći novci. Nešto što si 90% europskog stanovništa ne može uopće predočiti. Čisto ilustracije radi, tamo se prenose neki najzanimljviji turniri na nacionalnim televizijama. Zamislite da na HRT 2 gledate u 20 sati, navečer, neki turnir u Starcraftu. Nezamislivo, znam. Suprotno tome, u Parizu je to bio puno veći događaj. Veći u smislu posjeta ljudi i atmosfere. U Parizu je uz turnir bio i sajam igara, pa su svi posjetioci mogli isprobati najnovije igre na raznim igračim konzolama, na najboljim PC-ima i slično. Na ulazu za kartu od 20 eura se čekalo  i po tri-četiri sata u kolonama od stotinjak metara. To je bilo strašno, fenomenalno, fantastično iskustvo. Konkurencija je i u Parizu i u Koreji bila podjednaka jer su igrali pobjednici svih zemalja. Potrefilo se da u Parizu turnir osvoji baš Francuz. Rijetkost je da Koreanac ne osvoji turnir, pa je samim time ludilo bilo još veće. U Koreji je WCG bio samo jedan u nizu velikih turnira. To je tamo normalno, pa nema tolike ludnice. Ali medijski i sponzorski praćeno, razlika je nebo i zemlja.

Je li igranje skup „sport“? Imamo dojavu da si kupio tipkovnicu od 900 kn.
Igranje nije pretjerano skup sport. Za Starcraft 2 treba vam solidan PC koji se u današnje vrijeme može nabaviti za otprilike 5000 kn. Treba vam sama igrica koja stoji oko 450kn i  internet. Tu već nastaje problem u Hrvatskoj. Što se tiče tipkovnice, kako sam bio dobar a nitko me nije htio nagraditi, morao sam sȃm sebe počastiti. Inače radi se o Steelseries 7G tipkovnici, koju nije bilo nimalo lako nabaviti, ali eto, valjda sam zaslužio. I koštala je 898.99 kn. (smijeh)

Deni Antolos

Je li te otkrio kakav sponzor vani? Može li se zaraditi od igranja?
Nije me još nitko otkrio, pogotovo ne vani, jer jednostavno ima puno boljih igrača na svjetskoj razini. Naravno da se može zaraditi i zarađuje se. Na stotine programera živi od toga. Nagrade od turnira, plaće od timova za koje igraju i u današnje vrijeme vrlo popularno streamanje uživo, gdje ljudi gledaju kako vi igrate, zarađuje se i od reklama koje se prikazuju vašim gledateljima.

Ovo je lista top 10 Starcraft 2 igrača koji su samo od tunira zarađivali u 2011. godini:

1. Jeong “Mvp” Jong Hyeon         $255,790
2. Lim “NesTea” Jae Duk              $229,840
3. Jang “MC” Min Chul                  $229,250
4. Mun “MMA” Seong-Won           $135,460
5. Lee “PuMa” Ho Joon                 $116,350
6. Choi “Polt” Seong Hun              $113,330
7. Lee “MarineKing” Jung Hoon    $105,980
8. Kim “FruitDealer” Won Gi         $101,675
9. Lee “Leenock” Dong Nyung     $82,895
10. Ilyes “Stephano” Satouri         $76,935

Ako na sve ovo, dodate plaće od timova i sve prije navedeno dođete do vrlo primamljivih iznosa. Zaključno, može se i živi se – ali kao i u svakom sportu, samo najbolji. Ostali skupljaju mrvice. I kao što vidite, u top 10 igrača koji su najviše zaradili, samo je jedan  Europljanin i to pobjednik iz Pariza, Ilyes “Stephano” Satouri.

Za kraj, kakvi su ti planovi za ovu godinu?
Glavni plan za ovu godinu je riješiti sve ispite u roku, jer sa time ide i sve ostalo. Koliko ću aktivno igrati ne znam, dok faks traje sigurno hoću. Zasad mogu to sve uskladiti. Kada fakultetu dođe kraj i krene posao, žena, djeca, onda će vjerojatno doći vrijeme da objesim novu tipkovnicu o klin. (smijeh)

Hvala ti na ovom intervjuu. Želimo ti puno uspjeha u karijeri. Ako te ovim intervjuom proslavimo, nadamo se da ćemo i idući put biti prvi na listi za intervju.