Y: U travnju ove godine si preko Youth in
Action programa bio u Bakuu. Što je Youth in Action?
U Bakuu sam bio od 4.
do 11. travnja ove godine, zahvaljujući programu Youth in Action. To je dio programa ERASMUS +, a omogućava
mladim ljudima, bez obzira bili studenti ili ne, da sudjeluju u raznim
projektima diljem Europe. Radi se uglavnom o projektima koji traju tjedan dana
i zamišljen je kao alternativa pravom ERASMUSU. Cilj mu je omogućiti studentima
mobilnost i neformalno obrazovanje nevezano uz akademsko obrazovanje.
Y: Kako si odabrao baš Bakuu?
Odabrao sam Baku jer to bila
jedna od najegzotičnijih destinacija koja se u tom trenutku nudila mladima iz
Hrvatske.
Y: Što je sve bilo potrebno za prijavu?
Postupak prijave je prilično
jednostavan. Na Facebook stranici “EU projects 2011 – Croatia” treba ostaviti svoju mail adresu u
komentaru ispod posta u kojem su objavljeni osnovni podaci o projektu koji vas
zanima. Kada se javi dovoljno ljudi, na mail stignu dodatne informacije, a vaš
je zadatak samo da potom pošaljete CV i motivacijsko pismo. Ako prijava prođe,
oni plate sve troškove smještaja i 70 % putnih troškova.
Y: Što ste radili tamo? Kako vam je izgledao
dan?
Projekt u kojem sam
ja sudjelovao zvao se “Understand the differences, act on the commonalities”. Tema projekta bila je interkulturalno
učenje, a cilj je bio sudionike naučiti određenim metodama i vještinama koje bi
im pomogle u stjecanju interkulturalne kompetencije. Tih tjedan dana, koliko je
trajao projekt, bili smo smješteni u vrlo dobrom hotelu.
Svaki dan smo od 9 do 17 sati
u hotelu imali organizirane radionice i predavanja na temu interkulturalnog
učenja, a ostatak vremena smo imali slobodno. Imali bi i jednu veću pauzu oko
14 sati kada smo ručali. Teorije je bilo vrlo malo, a najviše je bilo grupnog
rada i diskusije vezane uz ponašanje i odnose ljudi s različitom kulturnom
pozadinom. Bilo je i dosta igara. Taj dio projekta su osmišljavala i vodila dva
mlada trenera, Nijemac i Amerikanac. S obzirom na sve to, atmosfera je bila
vrlo opuštena, a odijevanje, ponašanje i komunikacija vrlo neformalni. Što se
tiče tog dijela projekta, najzanimljiva je bila interkulturalna večer, kada su
sudionici predstavljali posebnosti svojih kultura. To je običaj kod svih sličnih
projekata, a izgleda tako da svaki sudionik kratko, na koji god način želi,
predstavi zemlju iz koje dolazi i ostalim sudionicima ponudi autohotne
proizvode iz svoje domovine.
Takve interkulturane večeri
uglavnom proteku u degustaciji raznih pića i jela iz najrazličitijih dijelova
Europe. To je nešto što je svim sudionicima ostalo u sjećanju, jer ne pruži se
svaki dan prilika da na jednom mjestu u jednom trenutku možeš probati i vidjeti
sve najbolje što pruža Europa. Meni je u sjećanju ostala poljska rakija od
lješnjaka, koja ima okus po Nutelli, dok mi se hvaljeno moldavsko vino i nije
posebno svidjelo, za razliku od gruzijskih mesnih delicija i sira. Imao sam
prilike vidjeti i autohtone azerbajdžanske plesove, koji su drugačiji od svega
što sam od plesova vidio u srednjoj i zapadnoj Europi, ali se izvode uz glazbu
koja je itekako bliska ranojutarnjim posjetiteljima turbo-folk klubova. Zanimljiva
je to situacija. Dok za jednim stolom kušaš najbolju ukrajinsku votku, na
drugom te čeka najbolja turska kava.
Bila je to prilika da saznam i
što ti ljudi misle i znaju o Hrvatskoj. Iznenadili su me domaćini Azeri, koji
su pokazali da dobro barataju podacima o Hrvatskoj, pogotovo onima vezanim za
sport i turizam. Nije me međutim iznenadilo oduševljenje koje je nastalo među
svim sudionicima kada su vidjeli primjerice slike Plitvičkih jezera. To sam već
i prije doživljavao.
Y: Otkuda su sve bili sudionici? Jeste li se
slagali?
Sudionici su bili uglavnom iz
istočne Europe. Najviše je bilo domaćina Azera, zatim su prevladavali sudionici
iz Turske, Ukrajine, Gruzije i Moldavije. Estonija i Poljska dale su po jednog
sudionika, a iz Hrvatske nas je bilo dvoje. Odnosi među nama su bili odlični
jer smo se svi u prvom redu željeli dobro zabaviti, upoznati nove ljude, a
usput nešto i naučiti. Nema razloga da u takvim okolnostima nešto krene loše.
Međutim, primijetio sam
značajne razlike između sudionika iz istočne Europe i nas nekolicine koji smo
došli iz srednje Europe. Pogotovo se to odnosi na grupni rad u smislu da je
primjerice Ukrajincima i Moldavcima potrebno više diskusije i dogovaranja prije
nego što donesu neku odluku, što je meni bilo pomalo naporno. Još jedna stvar
koja je od mene iziskivala dodatni napor je činjenica da nekolicina sudionika
ima problema sa engleskim, pa sam se morao silno koncentrirati da koliko-toliko
shvatim o čemu pričaju. Zanimljivo je bilo i sa hrvatskim humorom kojeg Azeri,
za razliku od Turaka, nisu uvijek shvaćali. Pod rubriku
“zanimljivosti” uvrstio bih i činjenicu da je sudionicima iz istočne
Europe Eurosong užasno bitan jer se baš u to vrijeme prenosio i svi su ga s
uzbuđenjem pratili. Svi, osim nas iz Hrvatske, Estonije i Poljske.
U tom trenutku sam shvatio da
je i u Hrvatskoj nekad postojalo to uzbuđenje oko Eurosonga, dok danas gotovo
nikog u Lijepoj našoj ne zanima to natjecanje. Pomislio sam da je to zato što
ljudi u shvate da su u Europi bez da ih svake godine na to mora podsjećati
Eurosong.
Y: Tvoji dojmovi o novoj kulturi, ljudima,
hrani?
Što se tiče Azerbajdžana, prije
dolaska u Bakuu o toj zemlji sam znao da joj je moto Zemlja vatre, da se nalazi na Kaspijskom moru odnosno
jezeru, da ima velike zalihe nafte i da je muslimanska država liberalnijeg tipa
u kojoj na autokratski način vlada gospodin Aliyev. Tijekom svog posjeta vidio
sam samo glavni grad Baku, koji s izbjeglicama koje dolaze iz graničnog
područja s Armenijom, broji preko 4 milijuna stanovnika.
Prvi susret me iznenadio.
Stigao sam u zoru. Kad se razdanilo ugledao sam moderan grad s brojnim parkovima
i ostakljenim visokim neboderima kakve sam navikao viđati samo u američkim
filmovima. Veduta, kojom dominiraju Flame Towesi (tri nebodera u obliku plamena
na čijem se pročelju noću projiciraju animacije plamena), je kao iz hollywoodskih
filmova, a o čistoći da i ne govorim. Iznenadili su me komunalni radnici na
svakom koraku. Non-stop su čistili klupe, pod, pa čak i uličnu rasvjetu. Za
razliku od ulične rasvjete, Kaspijsko more i nije tako čisto. Onečišćenje
nastaje zbog naftnih platformi pred samim gradom, tako da sam uzalud sa sobom
ponio opremu za kupanje.
Mnogo je stvari koje su me
iznenadile u Bakuu, među njima su primjerice brojne zgrade koje izgledaju kao da
su iz razdoblja historicizma. Izgledaju lijepo. Međutim, postoji jedna caka.
Zapravo su izgrađene u 21. stoljeću. Shvatio sam to kada sam vidio jednu
nedovršenu zgradu s historicističkim pročeljem i istovremeno s ciglama i
betonom koje su otkrivali nedovršeni zidovi zgrade. Očito u nedostatku
povijesnih građevina iz 19. stoljeća, Azeri su pristupili ovom bizarnom
projektu oblaganja cigle arhaičnom fasadom kako bi zadivili europske turiste.
Nešto slično bio je svojevremeno napravio i Potemkin u želji da zadivi Katarinu
Veliku, pa je tako nastalo Potemkinovo selo. Pošto je azerski vođa Ilham Aliyev
taj trik osuvremenio trebao bi se od sada koristiti naziv Aliyev grad. Nekog
površnog turista Aliyev možda i uspije zadiviti, ali ne i mene. Dao sam si
truda pa sam se malo udaljio od samog centra i vidio da i Azeri imaju i ono što
Brazilci nazivaju favelama, a Indijci slumovima. Shvatio sam da najveći dio
grada, zapravo sve osim strogog centra izgleda tako – prljavo, siromašno i
skučeno.
Ono što je od povijesti jedino
vrijedno u Bakuu je stara kula Maidan iz 8. stoljeća i stara gradska jezgra
koja svojim uskim, kamenim uličicama uvelike sliči našim obalnim gradićima. Stari grad nije velik i opasan je kamenim
zidinama koje su velika turistička atrakcija. Tu se nalaze male simpatične čajane,
nargilhane i mali restorani. U jednom od njih se može kušati tradicionalni
azerski kruh s ajranom.
Što se tiče jela, svidjela mi
se jumurta. U principu se radi o kajgani s rajčicom. Kebabdžinice se nalaze na
svakom koraku, ali nije to onaj kebab na kojeg smo navikli ovdje jer se tamo
radi s janjetinom ili piletinom i hrpom koromača. Zapravo, u svaku hranu
stavljaju puno koromača, što već nakon nekoliko dana postaje neizdržljivo, tako
da hrana i nije baš nešto, a i nije posebno jeftina. Barem što se restorana i fast foodova tiče,
cijene su otprilike slične kao i kod nas. Doduše, možete naći kebab za jedan
manat, što je otprilike protuvrijednost jednog eura, ali u tom slučaju možete
biti sretni ako prođete bez zdravstvenih posljedica. Slično je i s pićem. U određenim lokalima
ćete za pivo izdvojiti i do 5 eura, dok ga u dućanu platite niti 1 euro. Najbolje
je njihovo domaće pivo je Xirdalan. Možda je čak i bolje od Žuje ili Karlovačkog.
Nudi se i velik izbor vodke, koja je s cijenom od 20-ak kuna po litri
uvjerljivo najjeftinije piće. Vodka je, uz rašireni ruski jezik, ostatak
komunističke ere, kada je ova zemlja bila dio SSSR-a. Stoga ruski znaju gotovo svi stanovnici za
razliku od engleskog kojeg koriste samo mladi visokoobrazovani ljudi kojih,
čini mi se, i nema puno. Zato će vam, ako se ikada nađete u Azerbajdžanu, više
koristiti hrvatski koji ima neke sličnosti s ruskim, nego engleski kojeg gotovo
nitko ne razumije.
Azeri su vrlo srdačni.
Muslimani su načelno, ali ne i praktično, što je opet posljedica komunizma. Odijevaju
se dosta konzervativno, i stari i mladi, što je dosta karakteristično za
muslimanske zemlje. Rijetko ćete koga vidjeti u tenisicama ili trenerci.
Uglavnom se nose nose odijela, košulje i obavezno cipele. Još jedna
karakteristika je bliskost među ljudima. Primjerice normalno je da se
prijatelji, pogotovo muški, ljube na sastanku i rastanku i da se drže pod ruku
dok šetaju zajedno. Žene nemaju apsolutnu slobodu u smislu da podliježu nekim
tradicionalnim pravilima, ali se nikako ne može reći da su u podređenom
položaju. Azeri su kavaliri u pravom smislu te riječi. Primjerice nemoguće je u
busu vidjeti da žena stoji, a muškarac sjedi.
I za kraj još jedna stvar koja
me fascinirala je cestovni promet. Nigdje nisam vidio ograničenje brzine, ljudi
se ne drže svoje trake nego voze uglavnom između dviju traka, dozvoljeno je
polukružno okretanje na cesti s četiri trake. Ne postoje autobusne stanice nego
bus staje tamo gdje putnici odluče da je stanica. Ukratko, u prometu vlada kaos. Međutim, kada
vožnju autobusu platite kunu i nešto i vozite se koliko hoćete, to vas ne brine
previše.
Sve u svemu, bilo je
lijepo iskustvo provesti tjedan dana u Bakuu, ali i dovoljno. Nakon kulturnog
šoka, bilo je pravo olakšanje vratiti se u Rijeku.
Y: Jeste li bili još negdje, imali organizirane izlete?
Imali smo samo taj
jedan izlet po Bakuu koji je bio baš organiziran, ali ja sam još nekoliko puta
samoinicijativno pročešljao grad. Žao mi je bilo što nisam vidio pustinju, ali
jednostavno nije bilo vremena za to. Čuo sam da bi, ako se nađete u
Azerbajdžanu, svakako trebalo posjetiti Qubu. To je za njih valjda ono što su
za nas Plitvice.
Y: Tvoja
iduća destinacija ili je to zasad to?
Planirao sam ići u rujnu u Njemačku. Radi se o avanturističkom projektu.
Spavanje u bungalovima, kajakarenje i taj đir, ali nisam još 100% siguran da
idem.
Podijeli na društvenim mrežama