Y: Objavio si dvije zbirke
pjesama, možeš li nam reći nešto više o njima? Kad si ih objavio, koja tematika
se proteže?
M: Istina, prvu prošle godine krajem travnja pod
nazivom 1008 (Venerus, Rijeka) i ove
godine u listopadu Isušeni Mississippi
(parNas, Rijeka). Druga zbirka je nedavno predstavljena u Ogulinu, predstoji
joj i predstavljanje u Rijeci, Zagrebu i možda još ponegdje. Urednica obiju
zbirki je riječka pjesnikinja Kristina Posilović. Prva je zbirka uvelike
raznolika po tematici, dakle od pjesama egzistencijalističke provenijencije,
preko ljubavnih pjesama, pa sve do socijalnih tema i psiholoških introspekcija.
Nadalje, druga je zbirka ipak mnogo staloženija u tematici i konciznija u
formi, jer tekstovi su i pisani s namjerom da izgrade i uobliče zbirku. Iz tog
je razloga zbirka konceptualnog karaktera, teme su prožete reminiscencijama na
djetinjstvo, parodičnim vizijama budućnosti, aktualnim društvenim i queer
problemima, popularnom kulturom itd. Urednica i jedan od moderatora promocije
Dejan Durić kažu da se vidi napredak u odnosu na prvu zbirku, a ako oni kažu
onda je valjda tome tako.
Y: Proza ili stih?
M: I jedno i drugo. Smatram
kako je pisanje ozbiljan i težak posao, usprkos tome što prevladava svekolika
dostupnost informacija, mediji nas doslovno granatiraju ubijajući nas svime i
svačime, životni ritam i užurbana svakodnevica čini i od običnih ljudi
umjetnike, kako uopće pronaći vremena za sebe i svoj svijet, a kamo li vremena
za napisati jedan dobar roman, za istraživanje i za sve ono što uza to ide. Sve
je manje čitalačke kulture, iako nam knjiga nikada nije bila pristupačnija, svi
imaju pametne telefone, tablete i e-readere. Ne želim moralizirati, ali bolje
hrpa zombija koji čitaju nego hrpa zatupljenih zombija koji vise na društvenim
mrežama. A što se poezije tiče, nikako ne možemo umanjiti veličinu stiha, i
jedne pjesničke zbirke. Za istu je potrebno mnogo čitanja, promišljanja,
slaganja, i spremanja ogromnih misli i ideja u malene prostore, pri tome ne
mislim da je pisanje poezije ograničeno, čak štoviše. Da sumiram, nitko od
autora (govorim o Hrvatskoj) ne živi od svoga pisanja, češći je slučaj da
preživljava i pri tom mislim na već afirmirane autore.
Y: Je li ti znanje stečeno
na fakultetu pomoglo u pisanju i izražavanju svojih misli?
M: Svakako da jest, čovjek
ipak dobije jedan širi spektar uvida u književnost, što domaću što svjetsku, uvid
u književnu teoriju, kritiku itd. Krećeš se u krugovima gdje ljudi manje-više
čitaju, pišu, gdje uopće promišljaju o toj temi, međutim ono najvažnije,
stječeš kritičku misao i ne ostaješ vjeran lektirnim uzorima, pokušavaš ići
ukorak sa nekakvom književnom produkcijom i eksperimentirati s pisanjem.
Nasuprot akademskim krugovima treba oprezno paziti i njegovati kreativnost koju
uzgajaš jer ponekad zna jako nastradati.
Y: Kad si počeo pisati i
kako su izgledala tvoja prva djela?
M: Počeo sam negdje s
dvanaest ili trinaest godina, sada kada to gledam uvijek me dobro nasmije i
drago mi je vidjeti te tekstove. Kada bi imao prilike objelodaniti te zapise,
nazvao bi ih Poetsko prozni teen crnjaci.
Mislim da naslov sve opisuje.
Y: Je li ti bilo teško naći
izdavača kao neafirmirani student?
M: Prije samog izdavanja
zbirke dakle unatrag nekoliko godina neke su mi pjesme izlazile u časopisima i
zborniku izdanim od strane DHK-ogranak Rijeka, zatim u jednom splitskom
zborniku sve dok nisam stupio u kontakt s Kristinom Posilović koja mi je
uvelike pomogla pronaći izdavača, pročitati sve te materijale, izbaciti što ne
valja, sugerirati mi određene stvari i uobličiti u zbirku, mislim da bez njene
pomoći ne bih izdao zbirku još neko vrijeme.
Y: Tko ti je od organizacija
pružio najbolju podršku i pomoć?
M: To je jedna tužna priča,
ali ne u cijelosti. Za prvu zbirku dobio sam financijsku pomoć od ogulinskog poduzetnika
Saše Takača, što je nevjerojatno za tu sredinu i uopće da netko odluči donirati
određenu sumu novaca za zbirku poezije jednom neafirmiranom studentu na čemu
sam Saši izuzetno zahvalan. Druga zbirka je financirana od strane Grada Ogulina
i Matice hrvatske ogranak Ogulin. Žalosno je što nam je kultura na koljenima, a
malo je ljudi svjesno da se ponašamo poput bystandera
za vrijeme kulturocida koji se provlači među nama.
Y: Tko ti je najdraži
pjesnik? Možeš li istaknuti nekog hrvatskog pjesnika današnjice koji je, prema
tebi, iznimno talentiran?
M: Teško mi je izdvojiti tko
mi je najdraži, valjalo bi uzeti svaku epohu pa izvući pokojeg van iz prašine i
mraka, ali Kamov mi je svevremeni autor kojem se uvijek volim vraćati. Od
hrvatskih pjesnikinja/pjesnika, autorica/autora svakako valja spomenuti Ivanu
Simić-Bodrožić, Marka Pogačara, koji su iznimno talentirani mlađi autori,
naravno ne mogu izostaviti i Kristinu Posilović, zatim Prtenjača kao stariji
autor, također i Stojević, Maleš, Glamuzina.
Y: Pišeš li trenutno i
planiraš li još toga objaviti?
M: Uvijek se nešto piše,
zapisuje, opisuje. Poezija uglavnom i kratke priče koje su popularne u
današnjoj produkciji ili nisu svi sposobni napisati ozbiljan roman ili su
pomodni. Ali radim i nacrt za roman koji možda u budućnosti ugleda svjetlo
dana, a o čemu se radi neću vam reći, saznat ćete.
Podijeli na društvenim mrežama