FOTO: Marin Golčić
Koliko vas je otišlo na razmjenu? Koja ste
godina medicine ? Po kojem ste principi baš vi odabrani?
Marin:
Na razmjenu nas je išlo troje – dvoje sa pete godine, Petar i Edita, i ja sa šeste.
Samo se studenti zadnjih dviju godina
mogu prijaviti na ovu razmjenu. Za prijavu je potreban prosjek ocjena,
životopis i pismo motivacije. Čini mi se da je glavni princip odabira prosjek
svih do tada položenih ispita.
O kakvoj se razmjeni točno radi? Gdje
se na razmjeni?
Marin: To
je jedina razmjena koju direktno naš fakultet organizira. Sve ostale razmjene
na fakultetu su organizirane od strane studentskih udruga i kriteriji dobivanja
razmjene su puno drugačiji. U obzir ulazi pozicija u udruzi, vrijeme provedeno
radeći na projektima u udruzi i slično. Nalazimo se u gradu Nishinomiji,
praktički predgrađu Osake (15 minuta vlakom do centra Osake). Krenuli smo 22.8,
a vraćamo se 21.9. Razmjena je financirana od strane obaju fakulteta – u smislu
osiguranog smještaja i džeparca, ali avionsku kartu i svu hranu plaćamo sami.
Tvoj prvi put u Japan? Dojmovi?
Marin:
Ovo je moj prvi put u Japan, općenito prvi put u Aziju. Prvi dojmovi – osjećaš
se ponekad kao na drugom planetu. Željeznička stanica kroz koju dnevno prođe
skoro 4 milijuna ljudi, tisuće i tisuće ljudi na cestama, policajci koji nemaju
posla nego poravnavaju parkirane bicikle, a na pješačkim prijelazima uz zebru i
semafor dodatno pokazuju rukom kada je sigurno prijeći pa čak i ako nema auta s
ijedne strane ceste. Zatim, laptopi i druga tehnika se praktički prodaju na
štandovima uz cestu, nevjerovatno!
Gdje ste smješteni? Jeste li zadovoljni
smještajem?
Marin:
Smješteni smo u službenoj Guest House fakulteta – Hyogo College of Medicine.
Kuća je prekrasna i ovo je jedan od najboljih smještaja koje studentske
razmjene mogu ponuditi. Radi se o kući na dva kata sa zajedničkom kuhinjom,
blagovaonom i dnevnom sobom, dva WC-a, a svatko ima svoju sobu s klimom i
radnim stolom.
Kako
su vas primili domaćini?
Marin:
Domaćini su nas primili odlično. Svih jako zanima odakle smo i kakav je život u
Europi i Hrvatskoj. S obzirom da im engleski jezik nije jača strana izuzetno se
trude shvatiti i objasniti nam sve, čak i rukama ili crtajući. Izuzetno su
pristojan narod i stalno koriste riječi poput oprostite, žao mi je ili hvala.
Na kojem ste sveučilištu,
fakultetu? Slušate li predavanja ili
imate praksu?
Marin:
Mi smo na Hyogo College of Medicine, privatnom medicinskom fakultetu, 15 minuta
vlakom od centra Osake. Ja sam na kardiologiji, Petar na neurokirurgiji, a
Edita na kirurgiji donjeg gastrointestinalnog trakta. Radimo u bolnici –
pokušavamo gledati, učiti što više možemo iz njihovog rada u praksi. Obično je
naše radno vrijeme od 9 – 10 ujutro do 16 – 17 sati popodne.
Možeš li nam u kratkim crtama dočarati njihov način studiranja? Koliko se razlikuje od našeg?
Marin:
Njihov sustav studiranja nije toliko drugačiji od našeg. Medicina isto traje
šest godina, s time da imaju dvije godine stažiranja umjesto jedne, te po
završetku automatski dobivaju specijalizaciju koju god žele. I njima su prve
godine teoretske, a ako sam dobro shvatio, tek na zadnje 2 godine se susreću s
pacijentom. No, njihov raspored je puno duži od našeg i obično u bolnici
provedu 9 sati na dan, već kao studenti, učeći puno više u praksi nego iz
knjiga, barem te zadnje dvije godine.
Kakvi
su profesori, odnos student-profesor?
Marin:
Odnos profesor-student je puno drugačiji od našeg – neizmjerno opušteniji.
Veliki, poznati profesori se ovdje šale sa studentima, maksimalno im pokušavaju
pokazati, imaju neizmjerno strpljenje i nisam čuo da je itko digao glas na
ikoga ili vidio trunke nervoze. Također, knjige im izgledaju puno jednostavnije
od naših – ima puno više slika i boja, a puno manje teksta, pa gotovo da
izgledaju kao slikovnice. Ipak ne sumnjam da su izrazito kvalitetne.
Kakav je noćni život? Opiši nam jedan noćni izlazak.
Marin: Noćni život je još jedna
zanimljiva stvar u Japanu, iako ne pretjerano drugačija od Hrvatske. Postoji
puno noćnih klubova, a u većini se upad plaća i to za muškarce oko 10-20 € s
konzumacijom, a za žene je ili oko 5 € ili besplatan. Japanci su inače jako
sramežljivi, ali u noćnim klubovima nemaš dojam da si negdje van Europe. Pušta
se gotovo identična glazba, ugođaj je vrlo sličan, a jedino su cijene 2-3 puta
više nego u našim klubovima. No, ono što je velika razlika je da, bar ovi noćni
klubovi gdje smo mi bili, rade od 9 navečer do 1 – 1 i pol ujutro! Imam osjećaj
da se Japanci brzo napiju, ali kao da sutra nema mamurluka! Inače, svakako
preporučam probati sake.
Jeste
probali štogod iz tradiconalne kuhinje? Nešto za preporučiti?
Marin:
Da, probali smo puno japanskih tradicionalnih jela. Naravno, najpoznatija su
sushi – sirova riba na smotuljku riže (obično tuna, losos ili skuša) i sashimi
– isto to, samo bez riže. Često se koristi umak wasabi, koji je izrazito jak i
treba biti oprezan s količinom koju uzmeš na vilicu – moj kolega je to shvatio
na teži način . Puno je još jela – yaki tori (pečeni pileći ražnjći – s time da
na ražnjiće stavljaju i pileće srce, jetru, slezenu, aortu i smljevene zglobove,
okonomiyaki (‘’japanska pizza’’ – kombinacija pečenog kupusa, jaja i nekog mesa
ili ribe). U svakom slučaju, jedna od najposebnijih stvari u Japanu je kuhinja
i neki to vole, a neki ne, no kako god, uistinu je jedno novo iskustvo. Većinu
hrane i okusa koje sam ovdje probao uopće ne mogu usporediti s ičim što sam jeo
u Hrvatskoj.
Kako si ti doživio njihov način
života, stil života? Rad i samo rad?
Marin:
Njihov način života je baš kao u filmovima. Doktori i sestre rade od 8 ujutro
do 10 navečer pa i duže. Naravno, imaju sat vremena pauze za ručak, a super je
i to što imaju jako puno različitih restorana odmah oko bolnice (tajlandski,
kineski, japanski, talijanski…). Izrazito su radišan narod i čini mi se da im
nikada nije teško raditi – nikada nema nervoze, a uvijek imaju osmijeh na licu
i beskrajno puno strpljenja – odlično je što je i atmosfera na većini Klinika
izuzetno dobra – toliko da se često druže čak i nakon posla. Ono što je meni
bilo najnevjerovatnije je – koliko su tihi. Vizite s desetak doktora i sestara su
glasne kao naši razgovori u knjižnici kada kroz polušapat nekome želiš reći
nešto. No, čini mi se da iako rade puno, ne rade toliko intentzivno kao naši
doktori i sve je puno polaganije. Za sve se ima više vremena što vjerovatno i
nije toliko iznenađujuće s obzirom da imaju puno više liječnika po pacijentu
nego mi.
Stil odijevanja?
Marin:
Stil odijevanja im se ne razlikuje puno od našega, no kao i u svakom velikom
gradu, uvijek ima posebnih slučajeva. Tako je naš prijatelj, student medicine
iz Osake, izašao u noćni klub u lakiranim crnim tenisicama, kratkim sportskim
hlačicama, nekoj fancy majici, velikim sunčanim naočalama i obrnuto okrenutoj
šilterici dok je na leđima imao ogromnu rozu kožnu školsku torbu MGM kao modni
dodatak.
Što radite kad ne radite? Gdje ste
sve bili?
Marin:
S obzirom da smo radnim danima gotovi tek negdje oko 5 popodne, ne ostaje nam
previše toga za raditi, pogotovo jer je već oko 6 sati mrak. Obično odemo na
večeru ili si sami skuhamo nešto. Jednom smo otišli navečer i na karaoke –
odlično iskustvo – iznajmite zvučno izoliranu sobu sa ogromnim zvučnicima i
plazmom na kojoj se vrte riječi pjesama. U velikom društvu zna biti stvarno
zabavno. Vikendima putujemo, tako da smo bili u Nari, Kobeu i razgledavali
Osaku, ovaj vikend idemo u Kyoto, a prije početka same razmjene otišli smo
turistički tri dana u Tokio. Prekrasno iskustvo za vidjeti i doživjeti – od
Tokija sa rijekama ljudi, sjajnim neonskim svjetlima i ogromnim neboderima, do
mirne i tihe Nare gdje se srne slobodno šeću cijelim gradom i čak su naučile se
klanjati kako bi dobile kekse od turista.
Novi prijatelji? Znaju li gdje je
Hrvatska?
Marin:
Novih prijatelja ima, naravno, a troje Japanaca dolazi u Hrvatsku na razmjenu
za tjedan dana. Biti će tu mjesec dana i veselim se pokazati im našu kuhinju i
sve ljepote naše zemlje. Iako imaju puno turističkih knjiga o Hrvatskoj, ne
znaju točno gdje je, no većina ih zna za Mirka Cro Copa. Uglavnom znaju gdje je
Italija pa im nije problem objasniti gdje smo mi.
Želiš li još što zanimljivo dodati za
kraj? Pozvati ostale studente da se prijave za razmjenu?
Marin:
Definitivno pozivam studente da se prijavljuju na razmjene. Osobno sam već bio
na razmjenama u Španjolskoj i Nizozemskoj i mogu reći da su razmjene jedno od
najvrijednijih iskustava koje sam doživio na fakultetu. Može se izuzetno puno
naučiti, a upoznat ćete kulturu i ljude koje inače nikada ne bi imali priliku
upoznati. Iskustvo života van Hrvatske u trajanju od mjesec dana vam ne može
ponuditi niti jedna turistička agencija a niti ćete vjerovatno imati priliku
kasnije u životu, stoga – ako možete ići na razmjenu, priuštite si to!
Podijeli na društvenim mrežama