Kao i svaki puta kada biram temu najprije pričekam ponedjeljak da vidim što su u
nedjelju govorili velečasni. Oni veoma često za vrijeme nedjeljne mise kažu
nešto nezgodno što meni bude jako zgodno.
Tako sam pričekao i ovaj ponedjeljak…prelistao sam sva
jutarnja, dnevna i večernja izdanja ne bih li našao neku zanimljivu duhovnu misao sa naših hrvatskih
oltara…Ali ovoga puta ne nađoh ništa što bi meni bilo interesantno…Tada sam
odlučio izabrati nešto drugo, a što je ovih dana također veoma aktualno.
Od svih vijesti koje sam pročitao najvažnija mi se činila ta
da Hrvati, usred najveće ekonomske krize u svojoj povijesti, devet dana ne rade,
i to baš u ovom tjednu.
Evo teme, rekoh…. Sada treba samo vidjeti što se slavi. Meni
je to inače kroničan problem, koji me prati još od prvog dana naše neovisnosti,
da nikada ne znam što je povod našem
kolektivnom neradu…Tako je bilo i ovaj put… Znao sam jedino to da nije Prvi maj, Uskrs, Božić i Nova godina…a
da bih se sjetio što je, morao sam otići
na Internet. Mislim, sjetio bih se ja i bez Interneta, ali, kad sam već on-line, čemu se zamarati, ionako je brže
i sigurnije jer uvijek brkam one stare i
nove praznike.
Ukucam ja tako “BLAGDANI u HRVATSKOJ” – sve velikim slovima
osim slova “u” kojeg uvijek pišem malo – i meni Google izbaci, ni manje ni više
nego tri blagdana: Dan antifašističke
borbe, Tijelovo i Dan državnosti…I to sve u istom tjednu, poredano odmah jedno iza drugog…Svaki dan pomnožim sa tri, i
zbilja, ispada devet.
Da, to je to, promrmljah sebi u bradu….Preuzimam temu!…Nema
se tu šta puno za mislit. Sadržaj,
forma, sve je jasno…Kratki uvod, o svakom blagdanu po nekoliko riječi, i onda
udri po pameti onih koji su dozvolili da se toliko radnih dana izgubi u komadu.
Uvod sam završio u samo nekoliko minuta jer sam bio toliko
inspiriran da su mi rečenice tekle same od sebe. Kad ti je nešto potpuno bistro
kao dan onda se tu nema puno za mislit.
Poslije toga krenem redom: prvi datum – Dan antifašističke
borbe…Upišem podnaslov i počnem stvarati koncepciju poglavlja. U samom početku
odlučio sam da neću biti previše opširan jer ovo nije više omiljen blagdan u Hrvata.
Napisat ću samo nekoliko rečenica o tome što je fašizam, tko su bili fašisti,
tko su bili antifašisti, tko je pobijedio, a tko izgubio…tek toliko da se vidi
kako je Hrvatska završila rat na strani antifašizma i zašto mi Hrvati kao i svi
civilizirani narodi na svijetu slavimo svoj dan antifašističke borbe.
Do tog momenta sve mi još uvijek ide kao po loju. Gledam na
sat, 15,30…Kladio bih se u večeru sa cijelom redakcijom da je do 17,00 tekst na
stolu urednika. Nikad brže i nikad lakše…Ali, što se u tom trenutku događa.
Umjesto da odmah nastavim pisati dalje, onako kako umijem i
znam, ja činim jednu kardinalnu grešku.
U namjeri da ne budem pristran prema vrhovnom komandantu naše
Narodnooslobodilačke vojske maršalu Titu i mom omiljenim narodnom heroju Julu
Brineru, prvo što sam učinio je to da sam ostavio tipkovnicu i posvetio
nekoliko minuta meditaciji kako bih iz
glave potpuno izbrisao tu slavnu, ali ušminkanu povijest, koju su pisali
komunisti, i zamijenio je istinitim povijesnim činjenicama koje je uredno zapisivala
naša mučenička katolička Crkva, čuvarica svih naših duhovnih, političkih, kulturnih
i povijesnih istina od stoljeća sedmog do izlaska ove kolumne.
I tu, dragi moji prijatelji, nastaju moje muke.
U autentičnom popisu svih vojnih postrojbi koje su u Drugom
svjetskom ratu vojevale na prostoru Lijepe Naše, Crkva naša katolička bilježi
podjelu na prijatelje i neprijatelje prema kojoj kao dvije sukobljene strane
spominje – pazite sad – PARTIZANE I
HRVATSKU VOJSKU. Dakle, nema partizana, ustaša i domobrana, nego su s jedne
strane partizani, a na drugoj hrvatska
vojska.
I kako ja sada da završim tekst?…Tko su onda tu bili
fašisti, a tko antifašisti…Tko je pobijedio, a tko izgubio?
Jasno je meni, a vjerujem da je sve jasno i vama. Ali kako tu
hrvatsku
vojsku uklopiti u poglavlje o Danu naše
hrvatske antifašističke borbe,
a da u svemu tome ima neke zdrave logike?
Već nekoliko dana tražim neku stilsku figuru kojom bih uspio
dočarati antifašističku Hrvatsku koja je u ratu bila na jednoj strani, a
njezina vojska na drugoj strani.
Eto, tu mi je zapelo, i dalje ne ide…Možda uspijem završiti
za drugi petak, ali čisto sumnjam.
Podijeli na društvenim mrežama