Ivanka Mazurkijević: Svijet je lijep samo ako u njemu nađeš svoj svijet

Pojavom, glasom, modom (mislim da svaka od njih
skriva po nekoliko golemih ormara u kojima drže odjeću iz različitih faza),
kreativnošću, instinktom. Lokalna statistika ženskog udjela u ovom segmentu
kulture odnedavna se popravila dolaskom Ivanke Mazurkijević na mjesto Mrletove
životne partnerice i muze, ali njihov odnos nije stao na ovim suhim
pretpostavkama već su uskoro pokrenuli i zajednički projekt naziva
Mr.Lee&IvaneSky.

Nakon
debi albuma Colors, Ivanka i Mrle, međutim, ne žele iskusiti dosadu u
profesionalnom radu već se kao lavovi u skučenom kavezu žele dočepati potpune
slobode u izričaju, ne pristajući na gotova rješenja, ne prihvaćajući
kompromise. Pitam odmah u startu ovog razgovora Ivanku je li taj mehanizam
njihova pristupa bijeg iz opće društvenog stanja?

– Već dovoljno dugo postojim da ima nekoliko odgovora na to
pitanje od iste autorice. Sadašnje stanje uma nalaže da pesimistično ustvrdim
da nije. Bilo bi dobro da smo reakcija na akciju, no to vrlo često nismo ni u
banalnijim situacijama. “Trebala sam onoj teti u trgovini odbrusiti
…” I nadalje. Nismo to namjerno ili smo takvi (namjerno) rođeni.
Jednostavno nam se klasični izračuni taktova ne sviđaju. Ja sam (a čujem da i
Mrle) imala “dovoljno problema” po tom pitanju. Prilikom
prezentiranja autorskih uradaka bendu ili bilo kome. Uvijek je bilo sličnog
scenarija: “Pa ne možeš tako početi, gdje ti je refren, kakva je to nagla
promjena, kakav je to tekst, što to dovraga i bestraga znači?!!”. Neko
vrijeme sam bila do te mjere “isprovocirana” da sam provela na Rock
akademiji semestre i klavir apsolvirala dosegnuvši informaciju šta se to
“može i ne može”. I kad se “šta treba i ne treba”. Gadi mi
se zbrajanje otklona i smještanje “neodlučnih” u koš s
“umjetničkim ludama 19. st.” kako se držalo za glazbenike, glumce i
ine… Isti osjećaj imam u Hrvatskoj danas na 0,4 i sitno na kulturu. Nebitno
je. I nakon sitno godina već se vidi rezultat, ljudi koji vode priče ne znaju
složiti rečenicu, kamoli odlomak, a da ne kažem da ne znaju ni povijest ni
zemljopis…

Ne
znam jesi li primijetila da vremenom muzičari postaju sve konzervativniji.
Hoćete se ti i Mrle uskoro učlaniti u Društvo Zemlja ravne ploče? Upravo sam
ispunio pristupnicu…

– Naravno, ako mi treba “inspiracija za
predstavu”, no čini mi se da je “inspiracija unutar društva”
nadišla bilo kakvu “umjetničku reakciju”, a kad i jest u funkciji
ljudi koji su uspjeli locirati “Kazalište” u svom gradu (unutar
jednog desetljeća), ionako su upoznati s prijetnjama neizvježbanog uma. Malo se
šalim, naravno da smo svi analfabeti, no barem se ne utvaramo da možemo i
znamo. Radimo ono što smo vježbali pa čak i tu kiksamo. Ravna ploča samo u
školi.

Novi bend
“Mr.Lee&IvaneSky”

Kako
si se snašla u Rijeci? Zagreb je ipak dinamičniji grad po pitanju kulturnih
zbivanja, nije li tako?

– Rijeka je za mene bilo prvenstveno majčinstvo i vrijeme
provedeno gledajući u veliko plavetnilo. Obje stvari za mene predstavljaju
poklon. Mislim, ljudi su, uglavnom, vrlo simpatični, otvoreni i lijepo mi je
tu. Drugo jest da većina posla (kojim se trenutno bavim) vrti se oko Zagreba,
no i to je rješivo blizinom i mojom adresom broj 2, Velika Gorica. Sat i 20
minuta nije strašno i mogu se (zasad) organizirati. Imam novi bend
“Mr.Lee&IvaneSky” gdje imam super ekipu, najbolje glazbenike (po
mom skromnom mišljenju) koje smo mogli okupiti. Radim svoju autorsku glazbu na
strašno inspirativnu Mrletovu autorsku podlogu i to je to. A ta se nova priča
događa u Rijeci. Tako da širim polje djelovanja. New York ostavljam za
pedesete. Ih. Sretna sam. Fale mi malo dečki iz Stampeda, no sviramo dovoljno i
radimo novi album i gostuju mi u “Mr.Lee”…, skupa smo puno godina i
ne mislimo se razvesti.

Primjećujem, također, da se Rijeka malo “rasula”
i da se čuje neinspirativna glazba iz klubova te da se kulturni vrh
ne bavi dovoljno, ili je zabavljen nekom drugom djelatnošću i nema više kontakt
s ljudima na ulici. To mi se činilo “bolje” prije nekoliko godina.
Slaven Tolj mi je svijetla točka i priča oko Benčića, no to je malo za ovaj grad.
Premalo. Da dodam cijelom intervjuu malo kritičke note spram grada koji me
fascinira i dalje. Sjećam se i Hartere u počecima i slika koje su dopirale do
Zagreba. Mislila sam da je Rijeka Berlin. No, netko se potrudio da Harteri
oteža svaku sekundu postojanja i to je tužno. Očekivala sam da će put Camdena
prerasti u radionice, obrte, klubove, buvljake, umjetničku koloniju unutar tog magičnog
prostora stare Hartere. Neprepoznato od svih, prebacujući jedni drugima lopticu
odgovornosti, propustili smo napraviti gradić unutar grada.

A sad? Gledajmo gdje će mladi i hoće li će Europska
prijestolnice kulture u Rijeci išta od toga uspjeti protresti, inicirati,
inspirirati… Držim fige jer bih užasno rado ostala tu. Naravno, mnogi od Vas
misle da im je dobro i moguće da im i jest, no kulturna scena je nedefinirana i
slaba, utječe čak i na kvalitetu kokica. To je jednostavno tako, morate mi
slijepo vjerovati ili proučite društva koja funkcioniraju “bez
kulture”… Ne postoje ili samo što ne prestaju postojati. Unutar
“kulture” može biti i lijeve i desne. I davnih devedesetih je i bila.
Tad je bilo vrlo lako provocirati i jedne i druge, a danas nemaš kome
“provocirati” jer su svi odselili drugim provokatorima u druge
države. Srećom imate Mrleta (smijeh). A ja se trudim objasniti mu da mu je svijet
na dlanu. No, on zasad voli riječku…

Nije
potrebno naprezati maštu da bi se vidjelo da si iznimno talentirana i kreativna
pjevačica. Kad si prvi puta stala na binu i je li ti to iskustvo bilo presudno
u određivanju budućnosti?

– Znam samo da dugo nisam znala što je moje
“zanimanje” i danas ga ne znam, no dobro se nosim s tim. Volim
pjevati i volim stvarati pjesme. Teško izvodim tuđe. Jedan od autora koji me
obilježio je Javor Jeić iz Stampeda. To je bilo to. Ništa nije bilo
zanimljivije od tog “bijega stvarnosti”. Prvi koncert bio je u
biljarskoj rupi otprilike oko “Kina Europa” i bilo je super. Prvi a
lud. Pa sam imala sreće naletjeti na ljude poput Stanka Kovačića, Senke Bulić…
Paolo Magelli me nosi više od desetljeće na svojim plećima, a zadnjih godina
vrlo bezobrazno koristim suautorska i sva druga znanja Damira Martinovića
Mrleta. Svijet je lijep samo ako u njemu nađeš svoj svijet.

Praktički
niotkuda pojavio se Stampedo u drugoj polovici devedesetih. Bilo je to pravo
osvježenje na sceni – vedri, razigrani, duhoviti.

– Da, na Filozofskom u Zagrebu je bilo “vrenje bendova
i raznih umova” te ratno doba i mi smo se sakrili doslovno u
“rupu” na faksu i nastali. Javor, Stanko, Vito, Kornel, Jura… tridesetak
glazbenika je prošlo i ostavilo razne tragove. Imali smo puno uspona i padova
no uvijek smo dalje kuhali i nikad se nismo raspali niti najavljivali zadnje
koncerte i bilježili obljetnice. Mi smo ratnici besmisla i jedini smisao nam je
ljubav. Nitko nas ne može izbrisati jer se nigdje nismo ni potpisali. Odbili
smo ili nismo ni pasali biti dio ikoje scene osim svoje. Nekad nam je to bila
mana no nekad i vrlina jer su scene kao takve imale svoje dijagonale postajanja
i nestajanja dok smo mi u svom autsajderskom imidžu preživjeli ne znajući da
oko nas preživjelih kolega iz naše ere skoro pa i nema. No, možda to nije ni
tako točno. Kad gledam lineupove sve je to manje više moja ekipa. Govorim, uz
dužno poštovanje ipak o nekoj, široko gledanoj “rock sceni” u kojoj
je mene interesirao otklon prema pop avangardi. No, mislim da je to očito pa se
neću dodatno samoanalizirati.

Samo je jedan Stampedo

Stampedo
je znatno usporio svoje djelovanje posljednjih godina, pa se često, pogrešno,
pretpostavlja, da bend više ne postoji.

– Postojimo, imamo najveselije koncerte i to znam jer
poznam koncerte od svih ostalih bendova u Hrvatskoj. Ima puno profesionalaca,
genijalaca, no samo je jedan Stampedo. Prije dvije godine sam napokon otkrila
Facebook, a opirala sam mu se zbog autizma i nepostojećeg fizičkog kontakta ne
shvaćajući da u mojoj domeni interesa bitno je da šira populacija zna da
postojimo. Eto, sad svi znaju da smo live and well.

Osim
što si dugo na domaćoj rokenrol sceni, često si i dijelom kazališnih predstava.
Postoji li evidencija tvojih nastupa u tom segmentu?

– Pokušavam raditi neku kalkulaciju jer odnedavno se može
“prijaviti” i kazališna glazba, no otprilike radi se o tridesetak
predstava u 12 godina. Nisu brojke bitne i, naravno bitnije je s kim surađujete,
kakva vas estetika zanima i što vam se čita dok ne prokrvarite vi, ljudi
involvirani u tekst, pokret, mjesto i na kraju zvuk. I tu se radi o
“ukusu” a moj je definitivno uz Paola Magellija i Željku Udovićić
Pleštinu. Čak i ako ne odradim svake godine bilo kakvu sitnicu, za njih uvijek
sam “kući” kad ih gledam. Senka Bulić je isto jedna od mojih osobnih
diva te prva koja mi je pomogla da otkrijem kazalište. Imala sam sreće. Pamet
nikad nije stigla.

Jedna
od tih predstava kumovala je i partnerstvu s Mrletom, nije li?

– Da, još sam zaboravila mnoge kazališne suradnje, no to je
moguće, ha, ha. Mozak trokira i bit će toga sve više. Eto, Ivica Buljan je
genijalac i došao je poput “oproštajnog poklona” zatvaranja
“Scene Gorica” te je sa jednom od genijalnijih predstava
“Kiklop” (redatelj) doveo Mrleta (glumio i radio glazbu) i ostavio ga
kod mene. U Gorici. Pa me Mrle doveo u Rijeku. Ostalo je povijest.

Surađujući
s tobom na vašem projektu shvatio sam da si istinski poliglot! Savršeno barataš
njemačkim i engleskim, čak si i talijanski počela svladavati kad se to od tebe
zatražilo. Provela si dio života na različitim adresama u Europi. Kakva su to
iskustva bila i što je te odvodilo daleko od Hrvatske? 

– Dijete sam gastarbajtera pa je njemački došao kao
materinji 2, engleski me naprosto zanimao zbog muzike, a talijanski mi je
trebao jer sam zbog Magellija dosta pjevala po Italiji s Arturom Annechinnom.
Volim jezike, završila sam češki, počela portugalski, ruski… fali mi vremena,
mislim se vratiti talijanskom jer mi se u Rijeci sviđa slušati taj jezik po
ulici. Mladost, ludost, putovala sam da vidim svijeta. Uglavnom se to radilo o
Berlinu, no bilo je i drugih gradova. Radila, konobarila, sobarila… imala sam
i bend u Berlinu…  U tridesetima sam
malo proširila kontinente, no nije to ništa posebno. Imam frendove koji su
stvarno prošli cijeli svijet ja zasad imam dosta iskustva, no ni izdaleka to
nije što sam planirala. I jezično i putno. Zasad.

Na
tim tvojim putešestvijama susretala si veliki broj ljudi. Jesi li uspjela
ponekad ‘kapitalizirati’ ta poznanstva? 

– Pa, nesvjesno sve sam prelila u svoju muziku. Svjesno
nikad nisam razmišljala na taj način. U Italiji preko Paola imam dobru priču s
Arturom i svirali smo u “Auditorium di Roma”. Iskustvo u predstavama
u Pratu, bend u Berlinu, izleti s ekipom filma “Kauboji” u New York,
Los Angeles… zadnjih godina. Kuća s bazenom prvi red do mora, milijuni na
računu – ne. Iskustvo, putovanja, muzika – da. Sreća. Prijatelji. Radiš što
voliš. Daj samo da još traje, potraje … utraje i zatraje.

Zabava nije na velikoj cijeni

Jedna
si od onih osoba za koje se vidi da si krajnje iskrena, šarmantna i ugodna. Predstavljaju
li ti ove osobine ponekad i problem? 

– Brbljavost, lijenost i nestalnost. Strijelac. Podznak Bika
osjećam kao pozitivnu promjenu na ovaj “ležerni” pristup životu.
Osjećam se “normalna”, no to stanje je apsolutno subjektivno. Volim
da je ljudima zabavno u mom društvu tako da imam neke vještine postizanja istog,
no shvaćam da zabava i njena ostavština danas nije na velikoj cijeni. Danas se
pokušava kapitalizirati bilo što i po cijenu bilo čega, a to mi je naporno i za
gledati postrani. Odrastala sam u ratu. Neke je to oslabilo, mene to
determiniralo da ono života što imamo moramo provesti u kvalitetnoj ugodi te
pokušaju ostvarenja jednog ili više ciljeva. Ti ciljevi moraju također voditi
daljnjoj ugodi. Ne baš kršćanski jer ne predlažem patnju. Previše smo se toga
ovdje nagledali.

Uskoro
odlazite, Mr.Lee&IvaneSky, u ovogodišnju prijestolnicu europske kulture, u
Hull, na sjever Engleske. U čemu je štos?

– Zahvaljujemo to Igoru i Matku iz Motovun Festivala.
Javili su im se iz Hulla “Live Cinema” ekipa koja je organizirala u
Islandu, Hrvatskoj i Poljskoj “live sountrack” na filmove koji to
“mogu podnijeti”, odnosno u dogovoru s redateljem kojeg ne bi smetalo
da mu neki glazbenici “nanovo” te uživo izvode novu, autorsku glazbu
na birani film. Dobili smo “Tuvalu”, njemački film iz 1999. godine i
s ekipom “Mr. Lee& IvaneSky” u kojoj imamo sreće imati i tebe izveli
smo nešto, očito dobro kad nas zovu u goste u Hull. Iskreno se nadam da ćemo
svi, zbog termina uspjeti otići tamo i svirati za ekipu koja nema pojma tko smo
(mada i ovdje mnogi nemaju pojma ili imaju iskrivljenje) pa da vidimo hoće li
im se svidjeti naša glazba od prve lopte. A onda… zabava… iz prošlog
pitanja.

Bend je obitelj, Mrle ambiciozniji

Tko
je od vas dvoje ambiciozniji? 

– Mislim da znaš, no, evo, za druge, Mrle. Let3 je magična,
snažna institucija i Rijeka i Hrvatska mogu odahnuti da imaju tako moćan bend.
Svaki koncert otpuhnu takvom snagom i autorski su jaki, umjetnički inspirativno
hrabri i neobično zagonetni bez obzira na dugovječnost. Ja tu mogu biti na
petom mjestu po ambiciji bilo kojeg tipa, a da na drugom, trećem i četvrtom
mjestu mogu biti neki drugi glazbenici koje neću sad hvaliti da nekog ne
zaboravim.

Uspijevate
li elegantno rješavati roditeljstvo s obzirom na obaveze? 

– Nekad da, a nekad baš i ne. Ja sam za to da cure svugdje
idu s nama po nekom “gipsy” motivu pa ćemo vidjeti hoće li to sustav
podnijeti. Druga stvar, mi smo postali dosta zreli roditelji i želim uživati u
toj prekrasnoj priči, svakodnevno, do maksimuma, jer vrijeme neumitno hita, a
one su ogromne i ići će uskoro svojim putem.

U
napadu inspiracije imaš li pri ruci uvijek papira i olovku? Snimalicu za neku
melodijsku liniju?

– Hvala Mrletu na dobrim snimalicama te mobilnom studiju
kojeg Ri/Zg nosimo sa sobom tako da glazbu stalno mogu bilježiti u istom
trenutku kad je i stigla. Jehej.

Smatraš
li da si nešto zaista bitno propustila u životu?

– Možda desetak djece više, posvajanje i još više pomagati.
Puno sam lutala, no to mi je bilo u krvi i nisam se opirala nedostatku
klasičnog protoka vremena. Nisam bila odgojena u nekom grču obaveznih kvačica i
tu ležernost dugujem svojim roditeljima koji su me propisno razmazili.

Puno
vremena ti odlazi na gledanje filmova, čitanje, slušanje muzike? Postoje li
neki naslovi/izvođači koji su te odredili?

– Naravno, to je takav miks slikarstva, književnosti,
stripa, filma i glazbe da se bojim da to ne mogu uopće ni početi razvrstavati.
Možda po desetljećima. Posljednjih mjeseci ponovo sam opsjednuta Davidom
Lynchom i on me odredio i u glazbenom smislu. U novoj sezoni počastio nas je
gomilom dobre glazbe pa to popratite barem u tom smislu. Od omiljenih pisaca
imam Tatjanu Gromaču, glumice su mi sve frendice,  a u glazbi volim sve. Ukus mi kreće od
rockabilly srednje škole, ide kroz grunge do punk/rock/pop scene prema elektro.
Sve, klasika naravno. Ovih dana otkrila sam “Brandt Brauer Frick” iz
Berlina, postoje od 2009., no ja ih prošli tjedan skužila. Luda sam i za starim
Hollywoodom pa to pratim tinejdžerskom zaluđenošću.

Uvijek
si okružena muškarcima, kad si dijelom benda, zar ne? Ta uloga ti je, čini se,
prirođena – brižna si prema članovima, ne tretiraš ih kao nekakve
bio-mehanizme, nosiš se katkad s njihovim brigama. Umara li te to? 

– Ne, bend je obitelj. Svi koji su imali bend znaju to. Kad
se bend raspadne, slična je boljci nesretne ljubavi. Nikad ne prolazi, samo je
s vremenom lakša.

I
za kraj još jedno nekonvencionalno pitanje – vjeruješ li da postoji život
negdje u svemiru, nimalo nalik našemu? 

– O, naravno, pa otkud ta suluda ideja da smo sami. I da je
to to. Ljudi ne koriste i ne znaju čemu služi velik dio mozga. Vjerujem da su
ljudi sami ugasili dio mozga koji je vjerojatno imao neke
“proročanske” moći i omogućavao da sagledamo izvan klasičnog
“životnog vijeka”. Očito znamo nešto o čemu smo, prestrašeni
odlučili, isključiti neke organe. Mozak. I u posljednje vrijeme sve ga više
isključujemo. Jer nam je prenaporno gledati kako (zbog rupe u mozgu) opetovano
ponavljamo povijesne naslove umjesto da ih apsolviramo, prihvatimo i preskočimo
kad se pojave poput starog izazova. Ili očekujem previše?

*Foto: Romano Grozić