Zbirka je to kratkih priča utemeljenih na biografskim zapisima, pisanih iz perspektive dječaka u dobi od dvanaest do petnaest (‘Kapetanu Voljen’) godina, koji jasno, kritički i dobrostivo vidi svijet koji ga okružuje. Mjesto radnje njegova je rodna Rijeka, a zametsko Kino Sloga metafora za jedno prošlo, humanije, a zašto ne i sretnije, doba u kojem odrasta dječak čiji otac radi noćne smjene kao pekar. To je motiv kojim Ivica premrežuje i prošli, gore naznačeni naslov, dok su mu dnevne aktivnosti uvijek svedene na dovršavanje kuće izgrađene na živoj stijeni.
U trideset sedam priča autor se poetski podsjeća na vrijednosti koje su nekada živjele u našem lučkom gradu, multietnički posloženom, gdje prevladava siromaštvo, ali i snažan osjećaj zajedništva. Ono što je specifična nit koja se provlači tijekom cijelog teksta je, međutim, osjećaj srama. Zbog neimaštine, zbog gorkog okusa neprihvaćanja okoline, izokrenute stvarnosti u kojoj ipak nema deklarativne jednakosti i gdje postoje gotovo neprikrivene staleške razlike. No, glavni junak ovih priča, dječak čija su zapažanja začuđujuće bistra i analitička, zna se nositi kroz život, poput klinca kojem više nisu potrebni pomoćni kotačići na biciklu, on juri u nepoznato, prihvaća razne poslove poput izvještavanja stanovnika zgrade o poskupljenju plina, prodaje rakije uobraženim gostioničarima i uopće poduzimanje bilo kakve akcije ne bi li ostvario najbolji mogući rezultat kojim bi pripomogao svojoj obitelji koja se bori za svaki teško stečeni dinar. Bez obzira na silan trud i naporan rad, ugodno i lakše življenje ipak ostaju onkraj blagodati, i junak se mora zadovoljiti s majčinim prepravljanjem starih džempera, no on je ispleten nitima onoga što je dječaku najvažnije – roditeljskom ljubavlju.
Autor se instinktivno kreće tekstom kao da piše iz jednog daha, kao da duboka sjećanja izviru iz njega nezaustavljivo poput poplave i on ih jednostavno mora bilježiti upravo tad i taj čas. Melankolični ton i blagost tako tipična za njegovu liričnu prozu se u nekoliko priča ipak mijenja u agresivnije motive, onda kada se životne bitke mahom vode na području krhkog odrastanja u srazu s vršnjacima. Junak se zna suprotstaviti hrabro, zauzeti se za sebe, ne odmicati se od problema već zagristi do kraja u izazov, pa i zaprijetiti. Epizodni likovi koji se provlače kroz zbirku su, iako u sporednim ulogama, iznimno važni za atmosferu teksta jer – osim što prikazuju taj neobični melting pot riječkog predgrađa bez obzira da li su sitni kriminalci, krovopokrivači, prodavačice, milicajci – autoru služe kao svojevrsna točka s koje skreće izvan suženog kruga zbivanja u svojoj obitelji, ali ih autor nikada ne pretvara u bujicu anonimaca, već gotovo svakom upisuje i karakter – površan, strog, blag, pristojan, umišljen, bezobrazan, dakle sve ono što čovjeka čini čovjekom. Junak pripovjedač, zanimljivo, ne pripada nijednom pokretu, mahom je usamljenik sklon knjigama, inteligentan i samozatajan, ponekad povrijeđen i – ponovno – pod teretom srama. No, negdje u njemu tinja ambicija promijeniti tokove svoje budućnosti, pobijediti smjer vlastite sudbine, prijeći preko tog minskog polja koje ga sputava. Ne traži nikakva obećanja već samo jednaku priliku svoju životnu utrku.
Podijeli na društvenim mrežama