Izbor ili obaveza

Ministar Jovanović
kao jednu od stavki koju žele regulirati novim Zakonom o sportu iznio je status
vrhunskih sportaša. Kazao je da većina sportaša nakon 45. godine života nema
riješen egzistencijalan status. Uz trenutnu naknadu koju vrhunski sportaš
dobije osvojivši medalju na nekom natjecanju, žele uvesti i trajnu naknadu u
vidu volonterskih sati koje bi provodili u školama i na fakultetima kao mentori
mladim sportašima. Za sport država iz proračuna izdvaja 200 milijuna kuna, a za
navedene naknade bi se izdvojilo još 14 milijuna kuna, što su već i osigurali.
Rasprava o novom Zakonu o sportu traje do 2. lipnja i svi mogu poslati svoje
prijedloge, kao što je to učinio i Riječki športski sveučilišni savez. Vezano
za tjelesnu i zdravstvenu kulturu na fakultetima, ministar se nije složio s
mogućnošću da taj kolegij postane izborni.  Iznio je podatak da se u dobi od 11 do 15
godina hrvatski učenici  nalaze na
poražavajućem sedmom mjestu po debljini među  41 zemljom svijeta. Također je rekao da njih
66% nikada ne jede voće, a 76% ih ne jede povrće. Smatra da je zdravstveni
odgoj zakazao, kako u školi, tako i u obitelji.

Haris Pavletić je rekao da od 180.000
studenata u Republici Hrvatskoj, njih 20.000 je uključeno u neki vid sportskog
studentskog programa. Smatra da se sustavno treba povezati nastava tjelesne
kulture i obrazovanja sa sveučilišnim sportovima. Ističe da je važna i potpora
sveučilišnih sastavnica koja u većini slučajeva izostaje. Negdje nisu omogućeni
niti minimalni uvjeti za rad, a studentski angažman kroz sport se ne vrednuje.  Iako RŠSS ima na raspolaganju dvorane grada
Rijeke, problem je što je to samo vikendom kada većina studenata koja nije iz
Rijeke putuje kući ili pak imaju utakmice za svoje klubove. Pavletićeva želja
je povećati broj sudionika kroz Unisport ligu, ali i vrednovati taj rad kroz
ECTS bodove.

Prorektorica Prijić-Samaržija je iznijela neke
primjere dobre prakse u zemljama poput Finske, Njemačke, Nizizemske i Norveške.
Dok jedni povećavaju broj biciklističkih staza, drugi uvode obavezno,
svakodnevno 60 minutno vježbanje za sve 
osnovnoškolce. U Republici Hrvatskoj se pak tek 5-6%  populacije bavi redovitom sportskom
aktivnosti. Na fakultetima je sve veći trend pretvaranja kolegija tjelesne i
zdravstvene kulture u izborni kolegij. Na riječkom Sveučilištu radi 9
kineziologa na 6 331 studenta. „To iznosi 158 grupa po 40 studenata ili 9 840
nastavnih sati. Od toga, 4 860 sati nastave se izvodi u okviru norme, a 4 610 sati
se izvodi temeljem vanjske suradnje.“ istaknula je Prijić-Samaržija te
naglasila da jedino Pomorski fakultet ima vlastitu sportsku dvoranu. Smatra da
bi se nastava tjelesnog trebala izvoditi po raznolikim programima poput posebno
uređenog programa za studentse s invaliditeom, zatim kroz ples, planinarenje
ili kroz treniranje sa sveučilišnim timom. Također je navela da se dio nastave
može održavati u fitness centrima ali uz jasne i transparentne uvjete.

Svi
govornici su se složili da sport treba omasoviti od vrtića do fakulteta. Ne
znam koliko je moguće promijeniti nečije navike nakon 18 godina života, u samo
dvije godine tjelesnog odgoja na fakultetu. Tjelesni bi trebao biti ili
obavezan ili izborni na svim godinama. Ne znam koliko je moguće nekoga potaknuti
na sportsku aktivnost ako mjesečno mora platiti članarinu u fitness centru ili
za jogu u centru koji mu ne odgovara, a jedino tamo može odraditi nastavu.
Također, ne znam koliko je moguće očekivati da studenti puni volje idu na
nastavu tjelesnog koja nije usklađena  s
ostatkom njihova dnevnog rasporeda pa moraju ili kasnit ili ići znojni na
predavanja. Na te probleme nitko od izlagača nije dao odgovor niti ukazao. Podatak
da su tribini prisustvovala samo trojica profesora tjelesne i zdravstvene
kulture, i to s Filozofskog, Učiteljskog i Medicinskog fakulteta govori sam za
sebe. Probajte sami zaključiti koliko je studenata bilo. Sportom se treba
baviti zbog vlastitog zadovoljstva, ali i to zadovoljstvo nestane kada vas
sustav guši.