Znate li gdje su Rečice? Na istomu mjestu u gradskom tkivu gdje i Pioppi. A gdje su pak oni? Naravno kako su ovo suvišna pitanja, bio poštovani čitatelj rođeni Riječanin, s gradskom obiteljskom akreditacijom otprije silnih desetljeća, pa gotovo sve o svome gradu zna, ili pak friško doseljeni sugrađanin, koji se rado uputio u lokacijske tajne odabranoga grada, pa za nj nije preostalo mnogo velikih tajni.
Kad je tomu već tako, krenimo u središte priče, na asfaltom prekriven plato ispred utrnule tvornice Torpedo. Ne znam kako vi, ali osobno to počesto znam učiniti krećući tamo negdje od Brajde, do koje se spuštam s Belvedera, pa hitajući dalje put cilja ukazujući povjerenje vlastitim nogama. Za četrdesetak minuta hoda dolazim u situaciju da stvar više nije u nogama, nego u ušima. One se tada pune vodom, točnije zvukom tekuće vode, što nastaje na lokaciji Pod Jelši / Pioppi (čakavski naziv Pod Jelši upućuje na svojedobno tamošnje postojanje većeg broja stabala topola, tal. pioppo = topola). Na tomu slikovitom mjestu pozornost plijeni snažno izvorište nazvano Rečice, a oko njega su načičkane zgrade uz koje prolazi ulica, čija je jedna od uloga okretište. Zgrade su uglavnom stambene.
Lokacija djeluje poput trga, pa ne iznenađuje što je bilo onih koji su je takvom i vidjeli u svojim mislima od samih njenih urbaniziranih početaka. Najpoznatiji među njima nedvojbeno je nekadašnji vlasnik susjednoga Riječkog tehničkog zavoda, Robert Whitehead, koji je 1871. planirao urediti lokaciju upravo poput trga, očekujući da će poslužiti kao mjesto riječke proslave dana sv. Jakova. Osmišljavanje trga bilo je u njegovo doba važno i zbog novosti na trasi prometnice. Nju, koja je dotad postojala samo kao cesta sa sjeverne strane izvorišta, planiralo preseliti na suprotnu, morsku stranu izvorišta.
Drugo, lokacija se činila privlačnom s malopoduzetničkog stajališta. Tako su dijelovi lokacije koncem 19. stoljeća korišteni kao tržnice: mali teren na istočnom rubu izvorišta prepušten je 1890. prodajnom kiosku Piazzetta Margherita, a isti takav teren na zapadnom rubu kiosku Piazzetta Leopoldina. Jesu li nazivi kiosaka imali kakve veze s njihovim možebitnim vlasnicama, danas nam je samo nagađati.
Neobično vrelo koje na tomu mjestu danas vidimo buket je od šest izdašnih vrela čija se voda sastaje u obzidanom bazenu, gdje tvori jezerce dužine 50 metara, a otuda teče u nadsvođen ispust ispod prometnice prema moru. Na planovima grada iz 1901. godine izvorište je bilo bliže morskoj obali, ali je potom priobalno more nasuto zbog širenja Tvornice torpeda i gradnje željezničke remize s ložionicom parnih lokomotiva, pa je načinjen odvodni nadsvođeni kanal dug oko 150 metara.
Pomisli li tkogod kako se priča o vrelu da ispričati povijesnom faktografijom i nečim tako egzaktnim kao što su brojke, na krivom je putu. Ljudski um funkcionira ipak nešto složenije. Kažem to zbog pozivanja na narodnu predaju, koja pripovijeda kako u najstarija vremena toga izvorišta nije bilo, a pojavilo se tek u novije doba, prije nekoliko stotina godina, nakon što se na drugoj strani grada dio kamene litice obrušio u vrelo Zvir u kanjonu Rječine. Zvir od tada daje manje vode i Rječina je plića, a nestala razlika vode počela je izvirati na drugom mjestu. U kanjonu je ostala velika rijeka, Rečina/Rječina, a iz novostvorenog izvorišta u ulici potekla je mala rijeka, Rečica (u čakavskoj množini: Rečice). Narodni um maštovit je, treba ga čuti.
Ako se uistinu dogodilo kako on kaže, bit će kako ispripovijedani događaj valja vremenski locirati prije 15. stoljeća. Zašto? Lokaciju se nazivalo Rečice već početkom toga stoljeća, spominjući na njoj postojanje vinograda, od 16. stoljeća i maslinika koji se protežu do mora, također postojanje vrtova. Dalje, izvori iz sredine 17. stoljeća spominju kako na Rečicama djeluje brodogradilište crkvene bratovštine sv. Nikole. Rečice se u 18. stoljeću spominju zbog postojanja mlina, a lokacija je nazivom ubilježena i na glasovitomu Rossijevom planu Rijeke iz 1842. godine. Prometnica je u to doba još uvijek zavijala samo sa sjeverne strane izvorišta, a isto će biti na planovima toga dijela grada iz 1871. godine. Situacija će biti izmijenena nekoliko godina potom, kada se cesti sa sjeverne strane pridružila cesta s morske strane izvorišta, pa se ono našlo prometnicama uokvireno. Takvo stanje ostalo je do današnjih dana.
Mnogo toga o Rečicama mi Riječani danas znamo. No, pitanje je znaju li išta o izvorištu sve brojniji gradski turisti. Nije li prirodna pojava u tom dijelu grada danas odličan povod da se naše goste upozna s činjenicom kako je Rijeka izvanredno bogata izvorima, i to izvorima vrlo kvalitetne vode? Riječani se trebaju pohvaliti gostima svojom vodom. Njima, koji je u svojim mjestima počesto moraju kupovati u bocama, dok Riječanima obilna i kvalitetna teče čak i predjelima tako neuglednim kao što plato ispred ugasle tvornice Torpedo.
Štoviše, golemi industrijski pogoni i prometni objekti objekti u tom dijelu grada izrasli su velikim dijelom upravo zahvaljujući obilju vode: Tvornica torpeda i ložionica parnih lokomotiva priključili su se na izvorište Rečice (čiji kaptirani izvor daje 100-220 litara u sekundi), a obližnje Brodogradilište i Tvornica kemijskih proizvoda (danas se njeni objekti mogu prepoznati u sklopu brodogradilišnog kompleksa 3. maja) izrasli su uz potok Cerovice, što je lokalitet s nekoliko izdašnih izvora.
Jesam li zaboravio napomenuti kako su Rečice nepresušno riječko vrelo? Baš onakvo kakvim se mi Riječani ponosimo? Od šest njegovih izvora četiri vodu ne prestaju davati ni za najtoplijih ljeta, pa nekako vjerujem da ni ovo neće u tomu promijeniti baš ništa.
Hm, to ne mora značiti kako je baš svaka promjena nešto loše. Recimo, kad bi se u priči o Rečicama našao kakav junak pravi, može i više njih, možda čak i takvi zaposleni u ovdašnjim komunalnim službama, pa da se prihvate teškog zadatka čišćenja izvorišnog bazena od godinama raslog, uznaraslog i preraslog vodenog bilja, od kojeg se Rečice s ulice sada gotovo ne vide – gdje bi nam u Rijeci bio kraj?
Podijeli na društvenim mrežama