Budući
da ne možemo samo tako “poništiti” Holywood i sve ostale tvornice
slične kulture koje su stigma ovoga doba, svoje nade polažem u internet. Mladi
medij. Istina, i njega su poprilično zatrpali već postojeći mediji prebacujući
se na novu tehnološku razinu. No, moram primijetiti kako se ova
“zabavljačka” kultura preusmjerila u neke drugačije vode, kako se
sada kroz neke oblike zabave proizvodi novi sadržaj i polako dolazi do osvješćivanja
masa. No možda nije samo tehnologija zaslužna za to, ali sigurno odrađuje svoj
dio. Jer iako internet nudi gotovo svemoguće opcije komunikacije i pronalaženja
informacija, velika većina njegovih korisnika još uvijek ga koristi za zabavu.
Ali sve veći broj ljudi koji žele barem na neki način biti politički
angažirani, imaju priliku pristupiti traženim informacijama koje se ne
prikazuju u ostalim medijima. Tako je na primjer Occupy pokret već odavno
zamro, ako ćemo vjerovati televiziji, a po nekima, nije se niti dogodio. Ali
jasno je da je priča sasvim suprotna. Internet kao mjesto koje je preraslo u
javnu sferu, bez obzira što nije fizički javno, već je “virtualno”,
vrlo je realno i neuništivo. Kritičkim pristupom svim tim informacijama možemo
polako početi shvaćati što se događa oko nas, i ne samo na mikrorazini, jer ono
što se događa na drugom kraju svijeta itekako se tiče svih nas. Više nismo
ravna ploča. Kolektivna svijest se polako mijenja i ponovo vraća
intelektualizmu umjesto konzumerizmu, pa su iz toga proizašla mnoga kako
književna, tako i filmska djela koja polako bude svijest o izgubljenim
vrijednostima u društvu. Polako se shvaća da brendovi i markice više ne mogu
biti površna zamjena za intelektualne ili fizičke nedostatke, pa i dokaz tome je
sve više reklama za proizvode za žene koji više ne propagiraju anoreksiju i
plavu kosu. Uspon blogova kao novina – svatko piše svoje vijesti. Svi stvaramo
sadržaj. Dijelimo informacije, linkove, slike. Dijelimo mi i filmove i glazbu
pa i knjige, no taj dio slobodnog interneta te velike zamagljene figure uspijevaju oduzeti od ljudi i polako uništiti. No svima
nam je jasno da borbi nije kraj, već ona tek počinje.
Nedavno
zatvaranje stranice library.nu iliti bivše Gigapedije, koja je sakupila i
nudila između 400 tisuća i milijun knjiga svojim korisnicima, odjeknulo je
diljem svijeta. Stranica koja nije nudila ljubiće ili najnovije bestsellere već
stručne knjige: udžbenike, monografije, biografije, tehničke priručnike,
istraživanja o inženjerstvu, matematici, biologiji, društvenim znanostima i
filozofiji. Za studente i profesore, ova stranica je predstavljala cijeli
svijet. Svijet znanja. Toliko smo žedni znanja, a budući da u našoj zemlji, pa
ni okolnima ne može nabaviti mnogo određenih naslova, članaka, radova i slično,
kako bi drugačije trebali saznati što se događa u svijetu. Ovakve stranice idu
na ruku onima koji pišu te iste knjige, jer klasični putovi izdavaštva nipošto
ne mogu to djelo predstaviti svijetu. Naklade od 100 komada prodaju se
sveučilištima, i to je to. Lista ovih dijelova svijeta – Latinska Amerika,
Kina, istočna Europa, Afrika i Indija – koji se najviše koriste ovakvim
stranicama, jasno pokazuje tko pokušava centralizirati znanje, moć, zabavu. No
to neće proći olako. Gašenje najveće baze knjiga na internetu samo će potaknuti
one manje da budu još bolje i veće. (http://www.aljazeera.com/indepth/opinion/2012/02/2012227143813304790.html
)
Kultura
mladih i feminizam su u najvećem usponu nego ikada, njihova borba sa svijetom je teža nego ikada. Ta centralizirana moć određuje tko nije uključen u
upravljanju svijetom, pa tako svjedočimo diskriminaciji po godinama, spolu,
klasi, narodnosti i što sve ne. Fantastični potezi bivše vlade, ili bolje reći
nepostojanje poteza, prema studentskim prosvjedima savršeno prikazuju primjer.
Ignoriranje tih blesavih studenata, što sad oni žele. Država Virginija (SAD)
nedavno je ozakonila nepotrebni transvaginalni ultrazvuk (čitaj – silovanje
štapom za ultrazvuk) za sve žene koje žele izvršiti abortus, a viagra je lijek
koji je pokriven zdravstvenim osiguranjem, jasno je da država objavljuje rat
ženama. No to je samo jedan najbanalniji primjer diskriminacije žena u
današnjem društvu. No što je još gore od diskriminacije, a jasno upućuje na
Huxleyjevu verziju svijeta – upisivanjem raznih stajališta u ženske glave putem
ljubića, sapunica, savjeta za “dobre” žene, modnim časopisima i
slično jasno se vidi da se potiče trivijalnost kako slučajno ne bi došlo do
razmišljanja. No, evo interneta u pomoć! Studentica ženskih studija u New Yorku
nikako nije mogla zapamtiti puno pojmova i imena iz svojih udžbenika, pa je
napravila nekoliko “kartica” radi lakšeg učenja sa slikom Ryana
Goslinga koje sve započinju sa “Hey girl” i objavila na svojem tumblr
blogu. Uskoro je Hey girl viralno postao popularan i trenutno je jedan od
najslavnijih meme ikona, a autorica objavljuje slike i problematiku žena na
blogu http://feministryangosling.tumblr.com/ . Pomoću ovakvih slika
koje prati kratka izjava poznatih feminističkih autorica i autora lakše je osvijestiti
javnost o problemima s kojima se susrećemo (mi ženskoga spola) svakoga dana.
No
sve ovo ja sada ne bih znala da nema interneta. Do večernjeg dnevnika ja već
saznam sve bitne informacije, a kada pogledam dnevnik, samo se razljutim. Ono
što internet čini odličnim kao političko oružje je njegova otvorenost.
Mogućnost spajanja praktički nebrojeno mnogo korisnika. Danas postoji 3
milijarde internet korisnika. To je gotovo trećina sveukupnog stanovništva
Zemlje. Pomoću interneta održani su mnogi politički prosvjedi, a kao
najsjajniji trenutak istaknuti ću arapsko proljeće koje ne bi bilo moguće bez twittera.
Internet je dao ljudima riječ i glas kada im to nitko drugi nije dopustio. To
svojstvo naziva se kiberdemokracija. Internet postaje javna sfera, mjesto bez
lokaliteta koje okuplja mnoštvo ljudi koji raspravljaju o nečemu. Pitanje koje
je potrebno postaviti o odnosu interneta i demokracije jest ovo: pojavljuju li
se u njemu nove vrste odnosa, takve da sugeriraju nove oblike konfiguracija
moći među pojedincima koji komuniciraju? Drugim riječima, postoji li neka nova
politika interneta? Činjenica jest da je politički diskurs već dugo posredovan
elektroničkim strojevima: sada je stvar u tome da strojevi omogućuju nove
oblike decentraliziranog dijaloga i stvaraju nove kombinacije u spajanju ljudi
i strojeva, nove pojedinačne i kolektivne “glasove”, “utvare”,
“interaktivnosti”, koje su novi gradivni elementi političkih
formacija i grupacija. Ako je tehničku
osnovu medija uobičajeno smatrati prijetnjom demokraciji, kako onda teorija
može objasniti zaokret prema konstrukciji tehnologije (interneta) koja, kako se
čini, promiče decentralizaciju diskursa, ako ne i samu demokraciju, i, kako se
čini, prijeti državi (razgovori koje nije moguće nadzirati), ruga se privatnom
vlasništvu (beskonačna umnoživost informacija) i šepirenju moralnom doličnosti
(raspačavanje slika razodjevenih ljudi, često u neobičnim pozama)? (Mark
Poster)
Imamo
nekoliko primjera koji dokazuju da amateri nadilaze profesionalce, kada
raspolažu određenim sistemom kojim kanaliziraju svoj trud. Wikipedia je moguće
najpoznatiji primjer. Stručnjaci su Wiki ocijenili kao osrednju, ali su
previdjeli kritičnu točku: ona je dovoljno dobra. I slobodna (besplatna), što
znači da je ljudi stvarno čitaju. Na Internetu, članci koje morate platiti mogu
jednako tako i ne postojati uopće, zato je tu važnu ulogu odigrala library.nu
koja je te članke nudila slobodno, ali nudila je i one knjige koje su čak i
nedostupne u svijetu ili elektroničkom obliku. Te članke s cijenom, čak i ako
ste voljni platiti da biste ih pročitali, ne možete linkati. Oni
jednostavno nisu dio razgovora kaže
Paul Graham u odličnom članku – http://www.paulgraham.com/web20.html.
Građani
polažu nade u svoju vladu da neće pristati na ikakve zakone koji oštećuju prava internet korisnika, već omogućiti bolje tržišne mogućnosti za korisnike kao što
je iTunes Music i Bookstore i slično. Očito je da internet predstavlja sasvim
novi korak u našoj civilizaciji. Za svoje korisnike predstavlja veličanstveni
tehnološki napredak koji ih sve povezuje i omogućuje nevjerojatnu mrežu
podataka koju nitko ne može uništiti. Za druge pak internet predstavlja neko
pakleno zlo koje potkopava industriju i govori istinu koja se ne smije
govoriti. No kakav god bio, internet je još mlad, i bilo bi šteta ubiti ga u
pelenama. On se još razvija, još uvijek uči. Korisnici još uvijek uče
komunicirati na novi način koji se još uvijek oblikuje. Zato na internetu još
uvijek postoji verbalno nasilje, rasizam i ostali društveni problemi, ali moram
reći da sam prisustvovala nekoliko različitih oblika internet zajednica, te da
je uvijek zajednica korigirala osobe koje su usmjeravale govor mržnje na nešto
i nekoga, da im na internetu nije mjesto. Cjelokupna internet zajednica uzdiže
se, slobodno ću reći, na novu razinu čovječanstva, kada su predrasude suvišne
zbog nepostojanja fizičkog kontakta, ili ono što Slavoj Žižek naziva
histerijom, jer anonimnost korisnika omogućuje drugačiju komunikaciju. Iako je
kvaliteta sadržaja koji se proizvodi na internetu upitna, te je često prožeta
zabavnim sadržajem, ipak je nešto sasvim drugačije od onoga što nam se do sada
nudilo. Od sada nadalje identitet, komunikacija, politika i kultura
strukturiraju se drugačije nego do sada. Hoćemo li ovoga puta sagraditi nešto
“kako spada”?
Podijeli na društvenim mrežama