Gospodin,
inače knjižničar u onodobno nazvanoj ustanovi Pedagoškog fakulteta, vidljivo
živčan, bio je izabran da prozbori nekoliko afirmativnih rečenica o ovom
velikom tiskarskom pothvatu. Zglobove je prstiju oslonio o katedru, malko se
kao i tresao, bio je ozbiljan, ali ne i obeshrabren, procjenjujući svoje šanse
naspram tolikog broja suparnika smještenih u neudobne stolice glavne dvorane za
održavanje partijskih sastanaka. Meškoljenje se dinamiziralo među mladom,
strpljenju nenaviklo, publikom (statistički omjer studenata po spolnom odabiru
iznosio je 70% naprama 30% u korist ženske populacije) što nije blagotvorno
djelovalo na govornika, pa je vodeći se nagonom za preživljavanje a ne
računicom o intelektualnoj nadmoći nastavio ispaljivati kratke rafale dosjetki
koje je vjerojatno danima prije upisivao u svoj notes iz kojeg je upravo crpio
nestabilnu samouvjerenost.
Slabo
mu je u uvodniku pomogao i karakter nekoliko živahnih retorika koji su mu
dobacivali, naoružani logikom i bistrinom mladih umova, posprdne tirade
oivičene s nekoliko prikladnih vulgarizama i optužbama vezanim za senilnost, a
uz koje su pakirali i bonus dobronamjernu preporuku preseljenja njegovih
knjižničarevih, kao uostalom i kompletnih, aktivnosti na Kantridu, lokacijski
pobliže adresiranoj u Dom umirovljenika. Ipak, zamišljeni esej strogo je
odrađen unatoč vrlo nezadovoljavajućim komentarima koji su ga zapljuskivali
posred lica, a i gospodin je Knjižničar predugo bio kontemplativac da bi ga,
općenito neutemeljene, izjave o dvojbenoj kompetenciji literarnih radova mladih
Riječana o kojima je zborio zaista i pogodile. Uz privolu, ipak, većeg dijela
te – knjigama privremeno opsjednute – zajednice, a pogotovo glavnog urednika
Mladena Urema, Knjižničar, inače vrlo blag čovjek, je ispraćen ambicioznim aplauzom na granici ovacija, što je donekle
popravilo njegov društveni položaj promičući ga iz luzera i dosadnjakovića u
pobjednika. Jugoslavenska radio televizija je također pokazala zanimanje za
ovaj omladinski program nazvan Riječki
krug redom, posvetivši mu značajan prostor u dnevniku u trajanju od sedam
sekundi, što je bio zapaženi rezultat s obzirom na ondašnji politički
svjetonazor.
Iz
pozicije neutralnog promatrača, naslonjen na preklopni stolac u devetnaestom
redu, nametljivo okružen vrlo pristojnim ženskim društvom oko kojeg sam
povremeno razmatrao svoje opcije (propale su sve, nećemo se lagati), i želje da
ostanem tek puki analitičar ljudskog ponašanja, opredijelio sam se za
odobravanje ovog kompilacijskog bibliotekarskog poduhvata u kojem su
sudjelovali mahom prijatelji ili barem kolege iz redakcije Vala. Iako, nije
nedostajalo niti ljubomore. Ne toliko neobično ako se zna da mi je jedna od
silnih životnih ambicija bila slijediti ih u tim literarnim izletima. Uglavnom,
nisam primjetio da je itko među gledateljstvom prdio, barem ne glasno, a
kašljucanja nije nedostajalo. Pogotovo među autorima koji su, ovisno o stilu,
recitirali, glumili ili samo čitali.
Ja
sam se pristojno suzdržavao od iskazivanja ikakvih emocija, a kad mi se
zijevalo – čega nikad ne fali na književnim večerima – nisam stavljao ruku na
usta, nije bilo potrebe jer sam se trudio suosjećajno – oličenje pristojnosti –
ne otvarati ih sasvim da se to ne protumači kao možebitni sarkazam. Svako
toliko bih prokopao po džepovima u potrazi za bruklin žvakama a kako ih
uglavnom nikad nije bilo nastavio sam rutinerski popravljati frizuru ili vrtiti
po rukama knjigu.
S
naslovnice, godinama nas je pratila ta zabluda pretvorivši se u mit, je virio
elegantno odjeveni ‘Velid Đekić’.
Nije bilo, dakako, toliko bizarno vjerovati u takvo što s obzirom da je
predgovor radovima četrnaestoro autora pripao upravo tom vrsnom poznavatelju
alternativne i pop kulture u Rijeci. Kako se bližio kraj promociji Riječkog kruga redom tako je i osjećaj
radosti u meni počeo rasti. Rastresen, pokušao sam uspostaviti još pokoju riječ
s tolerantnim susjedama, ali čini se da je njima nešto odvlačilo pozornost od
moje antiklimaks pojave. No, dobro, sve što mi je preostalo je pokupiti djeliće
svog polupanog kristalnog ega po podu dvorane i otpedalirati u pravcu OK Ivo
Lola Ribara gdje se nastavilo celebrirati. Ondje, u klubu, sam na svom
primjerku knjige dobio, isključivo na – ispostavilo se – mladosti temeljenu,
optimističnu posvetu jednog od najdražih mi objavljenih autora – ‘za dobra vremena koja slijede…’
p..s.
odgovor na pitanje iz naslova provjerite u četvrtak, 29. siječnja u dvorani
Filodrammatice!
Podijeli na društvenim mrežama