“Je li vaš mozak doista nužan?”

Po svemu sudeći, nismo. Čovjek može biti potpuno u redu, a
da u biti nema mozak. Štoviše, baš u takve i treba prvo  posumnjati, za razliku od budala koje ga sigurno
imaju. Nije logično, ali je istinito.

No, prije nego što pojasnim ovu tvrdnju, želio bih najprije reći
 kako je uopće došlo do toga da se nađemo
na ovoj neobičnoj temi.

Sve je počelo upravo od tog famoznog pitanja koje mi je
sinulo nakon jedne jutarnje vijesti o velikom broju beskućnika širom zemlje
koje lokalne i državne vlasti nisu uspjele zbrinuti u ove hladne zimske dane
kada se temperatura spušta daleko ispod nule. U tom trenutku, kakva druga
reakcija može biti nego: “Imaju li ti ljudi uopće mozak?” Računam, svaka
normalna i odgovorna vlast koja ima
imalo mozga sjetila bi se da je to u ovom trenutku važnije pitanje od svih
pitanja koje su ovih dana na dnevnom redu.

Prema novinskim izvještajima, mnogi su to propustili učiniti
i tek se rijetki – a između njih najviše Grad Rijeka – ističu kao svijetli
primjer.

“Od anketiranih prihvatilišta” – izvještava portal Net.hr – “samo
je Grad Rijeka proveo posebne pripreme za nadolazeće hladnoće. U suradnji s
Centrom za socijalnu skrb, u Domu Gradskog društva Crvenog križa Rijeka, na
adresi Janka Polića Kamova 32, osigurali su smještaj za beskućnike. Ljudi će
tamo boraviti o trošku Grada sve dok budu trajali zimski uvjeti i opasnost od
smrzavanja.
Doznajemo da će u pomoć priskočiti i policija, koja će tijekom pojačanih
ophodnji obavještavati Centar za socijalnu skrb o građanima kojima je potreban
smještaj.”

Ovu vijest nisam osobno provjerio, ali vjerujem da je
istinita i nadam se da će lokalne vlasti drugih gradova i županija koje to još
nisu učinile također slijediti ovaj primjer. Naravno, “ako i u njihovoj
gradskoj i županijskoj upravi sjede ljudi koji
imaju mozak”. Tako sam, naime, zaključio i, nekim pukim slučajem, upravo u tom
trenutku uzeo u ruke poznatu knjigu prof. dr. Brucea H. Liptona, Biologija
vjerovanja,  otvorivši nasumice stranicu
na kojoj mi je, veoma zanimljivo, odmah zapela za oko baš ova rečenica:  “Je li
vaš mozak zaista nužan?”

Profesor Jung bi ovu slučajnost zasigurno protumačio sinkronicitetom,
ali u ovom trenutku puno nam je zanimljivije što je pisalo u knjizi.

“Otkrića britanskog neurologa dr. Johna Lorbera” – piše dr. Lipton
– “objavljena u članku časopisa Science iz 1980. pod naslovom  ‘Je li vaš mozak zaista nužan?’, također
dovode u pitanje  gledišta da je veličina
mozga najvažniji faktor za ljudsku inteligenciju. (Lewin, 1980). Lorber je
proučavao mnoge slučajeve hidrocefalusa (‘vodene glave’) i zaključio  da čak i kada nedostaje veći dio cerebralnog
korteksa mozga (vanjskog sloja mozga), pacijenti mogu voditi normalan život. U
svojem članku u časopisu ‘Science’ Roger Lewin citira Lorbera:

‘Na ovom sveučilištu
imamo mladog studenta  (Sveučilište Sheffield)
s kvocijentom inteligencije 126, koji je s najboljim rezultatima diplomirao
matematiku i socijalno je potpuno normalan. Pa pak, momak doslovno nema mozga…
Kada smo mu skenirali mozak, otkrili smo da umjesto normalnog moždanog tkiva
debelog 4,5 cm
između komora i površine korteksa, ima samo tanak plašt debeo oko jedan
milimetar. Njegova lubanja uglavnom je ispunjena cerebrospinalnom tekućinom.’

Lorberova provokativna otkrića sugeriraju  da ponovno moramo razmotriti svoja stara
vjerovanja o načinu na koji mozak funkcionira i fizičkim temeljima ljudske
inteligencije. U završnoj riječi ove knjige iznosim mišljenje da se ljudska
inteligencija u potpunosti može razumjeti samo ako  u jednadžbu uključimo duh (‘energiju’),
odnosno ono što psiholozi upućeni u kvantnu fiziku nazivaju ‘supersvjesni um’ ”
– rezimira prof. Lipton.

Moram priznati da sam bio oduševljen, mada ne i iznenađen.
Već ranije sam bio upoznat sa time da pojam nadsvjesnog uma, kao i navedeni
primjer nisu novina u znanosti. Psiholozi jungovske škole, kvantni fizičari i
vedski panditi tome se čak ni malo ne čude. Oni već odavno barataju teorijom da
je čovjek svijest, a ne tijelo, stoga je apsolutno moguće da ostvari potpunu
egzistencijalnu neovisnost od bilo kojeg organa i organskog sustava. Ovim
tezama još uvijek se  protive
konzervativni znanstvenici mehanicističkog svjetonazora, a širini znanstvenog
tumačenja i Crkva.  Ali bez obzira na sve
to, postojanje ovog fenomena i dalje ostaje stvarnost koju priznaju svi.

Dakle, kako rekosmo na samom početku, čovjek doista može biti potpuno u redu, a da u biti nema mozak. I,
ponovimo još jednom, baš u takve i
treba prvo posumnjati, za razliku od
budala u čijem slučaju možemo biti potpuno sigurni da ga imaju.

Zašto je to upravo tako? (izvrnuto, ali doista stvarno i
znanstveno dokazano.)

Odgovor leži u činjenici da ovaj znanstveni “fenomen” nije
zabilježen u niti jedne jedine budale. Baš zanimljivo.