Na busevima sam viđao ljude kako pričaju jedni s drugima. Ono najjednostavnije što nam je dano, činili su tako lako i fluidno, komunicirali su. Viđao sam klince ispred svoje zgrade, kako jedni po druge trče zvoneći na parlafone, pronalazeći se bez problema, bez mobitela, Facebooka ili laptopa. Tko zna? Možda sam tada svijet gledao drugim očima, no nešto mi govori da je po srijedi nešto drugo…
Šećući danas Korzom, gledam sve te iPhone, Bluetootheve, WiFije, Blackberryje… Tipični predstavnik generacije jednom rukom tipka dok drugom pridržava kavu, bez neke veće želje za komunikacijom s osobom s kojom dijeli stol. Jasno, jer i ona također lista slike profila djevojke koja, zamisli, sjedi par metara od njihovog stola. Svi su zarobljeni u nekom virtualnom svijetu bez vremena i granica. Klinci preko Facebooka dogovaraju virtualni nogomet dok livade zjape prazne. Ljudi na busnim stanicama više ne pričaju, jedni drugima ne gledaju u lice, svi slušamo svoje MP3-jeve, buljimo u malene ekrane kroz koje se trudimo svijetu prikazati u što boljem svijetlu, čak i onakvima kakvi uopće nismo.
Vrlo vjerojatno bih lagao kada bih rekao kako sam jedan od onih koji o problemu priča s pokrićem. No ja kritiziram problem iako sam dio njega, zato jer vidim da smo sve počeli shvaćati i uzimati zdravo za gotovo. Zdravo za gotovo uzimamo da svatko posjeduje mobitel, a onaj tko nema Facebook lud je ili jednostavno nije dio nas. Najžalosnije je to što mi, ljudi, svakim korakom prema tehnološkom napretku, istovremeno činimo tri koraka unatrag na društvenoj razini. Kao da se gubimo u nekoj masi, ovisni o elektronskim napravama kojima ćemo uskoro nastojati zamijeniti osjećaje, ne shvaćajući kako su komunikacija i svi oni trenutci koje pamtimo, jedino što nam ostaje kada nam sve oduzmu.
Pitam se, da li ćemo stati ili recipročno nastaviti rasti u jednome, a nazadovati u drugom smjeru? Sve do trenutka kada ćemo, u nekoj možda ne tako dalekoj budućnosti, poput jedinki bez osjećaja na proizvodnoj traci, uz novine, baterije za mobitele i raznorazne gadgete, na kioscima moći po skupoj tarifi kupovati čipove i bonove od 15 minuta sreće ili 30 minuta ljubavi? Hoćemo li morati plaćati za ono, što smo od prije, jednom davno, posjedovali po rođenju?
Podijeli na društvenim mrežama