Jesu li riječki Uragani prvi rock-bend u socijalističkom dijelu Europe?

Pitanje nije bez vraga,
postupak kontekstualiziranja informacija kojima vladamo iznjedrio je ne jednom
vrlo zanimljive nove spoznaje. I sad obećava.  Otkud zamisao da bi se riječki Uragani mogli
okititi tako laskavom titulom? Jednostavno, ona se nameće sama od sebe znamo li
imalo o prilikama što su vladale tijekom socijalističke vlasti u brojnim
srednjo i istočnoeuropskim zemljama, u razdoblju od 1945. do 1990.

Tamošnji tvrdi socijalistički režimi, s neskrivenim
staljinističkim brkovima, od samih su početaka europske rock’nroll euforije
među mladim generacijama, dakle u drugoj polovici 1950-tih i početkom 1960-tih,
odsijecali korijene toj novotariji. Smatrali su je potpuno stranom uzornim
socijalističkim vrijednostima, štoviše pojavom koja šteti jer odvlači pozornost
omladine od rada u Komsomolu (čitaj: režimskim organizacijama mladih), od
proučavanja života i djela socijalističkih velikana, od slušanja govora
partijskih vođa i tomu sličnim, društveno poželjnim aktivnostima. I to je
dobrim dijelom bila istina.

No,
u odnosu na ostale politički crvene europske zemlje, jugoslavenski socijalizam
bio je važnim dijelom nešto drugo. Nakon Titova razlaza sa Staljinom 1948, Jugoslavija
je svoja vrata širom otvorila zapadu, time i zapadnoj pop-kulturi, postajući u
praksi nekom vrsta križanca između zapadnih i istočih društava. Pa zato, ako je
negdje među socijalističkim zemljama bilo slobode, uključujući slobode za
rock’n’roll, nje je bilo u Jugoslaviji. Logika upućuje i da potragu za mjestom
pojavljivanja prvog rock-benda u socijalističkom dijelu kontinenta usmjerimo
prema toj državi. Ipak, ni Jugoslavija nije u svim svojim dijelovima istovjetna
zemlja. Nasuprot istočnim dijelovima države, zapadni je dio bio mnogo bliži
prekograničnom ozračju, ekonomski i kulturno. Potraga zato slijedi tragove koje
vode prema gradovima u zapadnom dijelu te države. Točnije, prema gradu koji je u
vrlo bliskim, vjerojatno i najbliskijim kontaktima s Europom i svijetom, ponajprije
zahvaljujući svojoj luci. U Rijeku. Ona je za pojavu, recimo to tako,
premijernoga socijalističkog rock-benda, idealno mjesto.

Hipoteza
o riječkim Uraganima kao prvom rockerskom kolektivu u socijalističkom dijelu
kontinenta ima potkrijepu u vrlo ozbiljnim indicijama, zato joj valja pružiti
dužnu pozornost.

Što
kaže provjera hipoteze? Odgovor je – negativan. Pojava Uragana uistinu je bila prijelomnim
signalom dolaska nove zvučne ere, i u nas blagoslovljene po kralju Elvisu,
nakon kojeg više ništa nije bilo isto, ali titula u tom pogledu prvih izmakla
im je iz ruku. U europskim socijalističkim relacijama kronološki ih je pretekla
družina Rythm and Blues iz poljskoga grada Gdanjska. Poljska i Gdanjsk? Možda
Poljska u to doba doista nije bila uzor slobodna razmišljanja i djelovanja, ali
Gdanjsku je u tako definiranoj, shematiziranoj slici pomalo tijesno. Ponešto o
tomu signalizira danas već mitska uloga radničkog sindikata Solidarnost u
širenju tamošnjih sloboda, poniklog u brodogradilištu. Rijeka i Gdanjsk u neku
su ruku vrlo slični gradovi, ključ za rješavanje zagonetke valja i potražiti
upravo u tim sličnostima. Gdanjsk je grad na morskoj obali, sa snažnim
pomorstvom i pomorskim vezama sa svijetom, uključujući obližnju Njemačku, koja
je stanovnicima Gdanjska gotovo na dohvat ruke, što nešto znači, čak i u doba
krutih socijalističkih granica. Riječanima s nešto više sijedih ne treba
objašnjavati: imati luku otvorenu zapadu istodobno znači uživati u povlastici
prvih informacija s tog istog zapada.

Jedna
od tih informacija našla se u Gdanjsku inicijalno u rukama tamošnjega novinara zabavne
rubrike, imenom Francszek Walicki. On je ključni junak naše priče. Što je učinio
da bi to postao?

Nakon
što se sredinom 50-tih zanimao za jazz, zbog čega je neko vrijeme  radio i u gdanjskom Jazz klubu, za uho mu je
zapeo zvuk novolansiranog plesa, nazvanog rock’n’roll, u čemu su ključnu ulogu
odigrali spomenuti kontakti lučkog grada u kojem se nalazio sa zapadnim
svijetom. Walicki se u obližnjem mjestu Sopot, u klubu Non-stop, prihvaća posla
dovođenja na scenu tamošnjih glazbenih talenata. Za ilustraciju, to je posao sličan
onomu što ga je 50-tih činio Sam Phillips, okupljajući talentirane dečke poput
Carla Perkinsa, Elvisa Presleya i Jerryja Lee Luisa, za svoj Sun Record Studio
u Memphisu. Potaknuti Walickijem, lokalni klinci dolaze u Non-stop klub
imitirati hitove Elvisa Presleya, Cliffa Richarda, Billa Haleya & ostale
rock-bratije, onako kako se to i danas učestalo radi u televizijskim emisijama
s oznakom talent-show.     

Walicki
1959. okuplja grupu tako otkrivenih mladih talenata u jedno glazbeno tijelo,
nazivajući ih Rhythm and Blues. Sastav je prvi nastup zabilježilo 24. ožujka
1959. u Non-stop klubu. Taj datum danas se smatra danom rođenja poljskoga
rocka, a zbog u njemu odigrane uloge, Walicki je prozvan ocem poljskoga rocka. Članstvo
benda: Leszek Bogdanowicz (gitara), Leszek Szymanski (kontrabas), Andrzej
Sulocki (pianino), Jan Kirsznik (tenor sakosofon), Edward Malicki (udaraljke).
Ubrzo će se na popisu također naći Boguslaw Wyrobek, Michaj Burano i Marek
Tarnowski. Momčad se nije dugo održala na okupu. Jedan od razloga? Stupanje u
akciju poljskog Ministarstva kulture, koje će optužiti klince za demoliranje
dvorane i zabraniti nastupe.

Walicki
se ne predaje, pa – nakon kratke faze u kojoj sastav mijenja ime u ABC Rock and
Roll – okuplja novo društvo pod imenom Czerwono-Czarni. Taj će sastav debitantski
izaći na pozornicu 23. lipnja 1960, u istom gradu, u dvorani kluba Žak. Prvu
postavu čine: Przemyslaw Gwodziowski (saksofon), Wieslaw Bernolak (gitara),
Zbigniew Wilk (pianino), Wieslaw Damicki (kontrabas), Ryszard Žuk (udaraljke).
Pripomogli su također Marek Tarnowski, Andrzej Jordan i Janusz Godlewski.
Društvo će biti dugotrajnije, djelovat će sve do 1971, mada ne s Walickim.
Njega će put brzo voditi u smjeru sastava Niebiesko-Czarni, koji će doživjeti
premijeru u istom klubu 23. ožujka 1962. Bit će to družina čvrste kohezije, na
što će se nadovezati još neke kvalitete, među kojima je najvažnija – uspjeh. Dijelom
će ga zakuhati upravo Walicki, dovođenjem u grupu 23-godišnjeg pjevača Czeslawa
Niemena, koji će ga oduševiti izvedbama Presleya, Ray Charlesa i Sinatre. Pa i
ne samo njega, tragom informacije da će ga čuti pjevati vlasnik pariške dvorane
Olimpija, što će bendu donijeti ponudu za prvi prekogranični nastup. Do 1967. će
uslijediti izlasci na pozornice u Švedskoj, Nizozemskoj, Luksemburgu i
Jugoslaviji.

Walicki?
Neće se zadržati isključivo na organizatorskim poslovima, prihvatit će se ujedno
pisanja stihova za svoje glazbene družine, potpisivat će glazbene osvrte, s
vremenom početi i skladati. Godine 1968. dio je priče o formiranju još jednoga
novog sastava, imenom Breakout, s kojim će ostati do 1970. Informacije o
nastavku biografije prepuštamo osobnoj čitateljskoj potrazi.

Vratimo
loptu na početak priče. Eto, Uragani nisu prvi rock-bend u socijalističkom
dijelu Europe. Naravno, to im u našim očima ne umanjuje važnost, niti smo zbog
toga za njih manje emotivno vezani. Jeste li čuli njihov hit Žur? Dok ovo
pišem, meni već na pomisao o prpošnu ritmu Žura noge  cupkaju ispod stola. Neka nama Gdanjska, a
još više Rijeke…

(Fotografije: Ante Škrobonja)