Možemo mi pričati o samostalnosti
ili neovisnosti koliko god želimo, no prava realna samostalnost nastaje u
današnje vrijeme isključivo kao produžetak financijske neovisnosti. Kad bi
realno potražili u povijesti odgovor na pitanje gdje smo mi i u kojem trenutku
osjetili financijsku samostalnost, odgovor se sam vrlo brzo nameće. Nikada.
Krajem II svjetskog rata počelo je naše zaduživanje kod raznih lihvara i do danas
niti jednog jedinog dana u ovim krajevima nismo postigli povrat duga ili
financijsku samostalnost.
Nakon gubitka kolonija
„civilizirani svijet“ smislio je drugi način kako će stvoriti dodanu
vrijednost, a bez puno vlastitog rada. Zaduživanjem ostatka svijeta. Pa do kuda
ide, ide. I evo. Sad smo tu gdje jesmo, na rubu početka nuklearnih sukoba,
svijet nikad više hrane nije proizvodio i nikad imao više gladnih, zaduživanje
i financijski baloni doveli su nas na mjesec dana od bankrota i vrlo je veliko
pitanje jesmo li dovoljno pametni da doslovno preživimo ovaj period te
izmijenimo osnovne postavke ovog klimavog financijskog svijeta.
Što nam o tome govori Joseph
Stiglitz, svakako pravo ime za pitanja svjetskih financija, američki ekonomist,
bivši viši potpredsjednik Svjetske banke. Pa on tvrdi da kod Svjetske
banke u programu „Strategija pomoći za
zemlju“ postoji razrađena strategija za svaku zemlju svijeta koja bi se mogla
naći u situaciji traženja pomoći. Naravno da Svjetska banka nije dobrotvor te
da mora raditi za profit i vlastitu zaradu. Dakle, nakon što Svjetska banka
precizno snimi realno stanje ekonomije pojedine zemlje, ministru financija
zemlje koji moli pomoć uručuje se „sporazum o restrukturiranju“. Od čega se on
sastoji? Od četiri jednostavna koraka koji će vašu zemlju gurnuti u ponor iz
kojeg neće nikad više izaći.
PRIVATIZACIJA: Ovo je, prema Stiglitzu, prvi korak ulaska u duboko
ropstvo. Neki političari su, umjesto prigovora, radosno prodavali svoju elektro
i vodoprivredu. Čim se spomenu provizije oči političara se naglo šire i postaju
vrlo radosne prema ovoj ideji. A kod nas? Postoji li poveznica između prvog
koraka i naše situacije? Ljubiteljima privatizacije i rasprodaje svega onog što
nije naše već smo dobili u nasljedstvo, odgovaram da Država može i zna biti
dobar gospodar. Pa nismo li imali skoro 50 godina situaciju u kojoj je Država
bila vlasnik svega i živjeli smo uz to saznanje? Dok nam nije došla
privatizacija. Možda zvuči iznenađujuće no imali smo i druge izlaze za povrat
onog duga sa kraja XX stoljeća i početak nečeg novog. No eto, pohlepa je
srušila svaku vezu sa stvarnošću te smo svi najednom željeli kupovati traperice i Nutellu u svom dućanu. Na žalost
taj dućan nikad nije postao naš. I neće.
No idemo na drugi korak koji se
zove liberalizacija tržišta kapitala.
Teoretski ovaj korak omogućuje investicijskom kapitalu ulaz i izlaz iz zemlje.
Ako pratimo ekonomije Indonezije i Brazila novac samo izlazi. Hrvatska?
Naravno, isti slučaj. Imali smo nagli priljev kapitala koji nas je na nivou
pojedinca ugušio svojim kamatama, a nitko pojma nema gdje je taj silni kapital
nestao danas, kad nam je itekako potreban. Ustvari vraća se, ali po cijeni koja
je nemjerljivo veća nego prije. Uz činjenicu da nam je zemlja prema ocjenama
„vodećih svjetskih agencija“ (haha) u junk poziciji. Sve ovo globalno nije
nepoznato te se u svjetskoj ekonomiji naziva „krug vrućeg novca“. I posljedice su jasne. Veće kamatne stope
uništavaju vrijednost imovine (poznato?), razaraju industrijsku proizvodnju
(itekako poznato), te isušuju nacionalne riznice.
I tako polako, sve uz šalu i
veselje došli smo i do trećeg koraka. Ima vrlo jednostavno ime, a zove se „tržišno određivanje cijena“. Drugim
riječima ovo je dobro opravdanje za podizanje cijena hrane, vode i plina za
kućanstvo. (Sad valjda već razmišljate i razumijete što nam se dešava). Jedan
mali polukorak ovdje je „MMF-ov
prosvjed“. Naime, vrlo predvidljivo MMF izvlači iz zemlje i posljednju kap
krvi. Ukidanjem subvencija za hranu i vodu za siromašne te kroz slične načine
ukidanja i reguliranja MMF izaziva socijalne nemire. I sad se čovjek pita jesu
li ti nemiri (koje izgleda mi uskoro očekujemo) očekivani ? Prateći skalu
Svjetske banke možemo potvrditi da je sve pod najboljom kontrolom. Primjera
radi, tajni dokument koji je procurio iz „strategije pomoći Ekvadoru“ tvrdi da
su sukobi u ovoj zemlji očekivani, zbog podizanja cijene vode. Koja je još
korist od ovog koraka? Pa cijene nekretnina padaju još više, stranci jeftino
kupuju preostalu imovinu po smiješnim cijenama. Tko je na ovdje na dobitku?
Hrvati? Nacionalno osviješteni Hrvati? Razmislite sami.
Ostaje i kraj. Četvrti korak. Slobodna trgovina. Aha. Neš ti slobode.
Ovdje se radi o slobodnoj trgovini prema pravilima WTO i Svjetske banke. I evo
nam finalmente samog sukusa cijele
priče. Pod vodećom palicom MMF-a afrički prihod pao je za 23 %.
Postoji li primjer po kojem je
neka zemlja uspjela izvući za sebe korist? Stiglitz tvrdi da postoji. Koja,
pitamo mi? Botswana. Pa kako su oni uspjeli izbjeći ovoj sudbini porobljenih
zemalja? Jednostavno, rekli su stručnjacima MMF-a da se spakiraju.
Podijeli na društvenim mrežama