Juraj Zigman kostimograf u riječkom kazalištu

Naime, upravo je taj mladi
dizajner već sjajne i impresivne karijere, kojega mediji često vole
uspoređivati upravo s Cristianom Lacroixom, kostimograf  opere za velike i male ” Šuma
Striborova” čija je praizvedba u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u srijedu, 13. travnja 2011.godine. O danoj mu i
ukazanoj prilici Juraj Zigman, koji je završio prestižan talijanski fakultet
„Instituto Europeo di Design IED“ u Milanu, kaže:

“Uvijek sam svoje
kolekcije na modnim revijama predstavljao na pomalo teatralan način. Htio sam
im tako dodati još jednu dimenziju. Radio sam, primjerice, modne revije koje su
scenski bile vrlo zanimljive, netipične, s motorima i bubnjevima na pisti.
Uključivanje  kazališnog segmenta u
svijet mode oduvijek me zanimalo. Ljudi oko mene to su  primjećivali i često mi govorili:
“Mjesto ti je u kazalištu. Tamo možeš puno više dati te pokazati sve što
možeš i znaš.” I uistinu, u modi si limitiran modom“, a iz mojeg se
stvaralaštva, mislim, vidi da želim više od toga. Stoga, čim mi je bio ponuđen
posao kostimografa za Šumu Striborovu, bez razmišljanja odgovorio sam :
“Da, radit ću!” Neizmjerno sam sretan što mi se pružila prilika i
opravdat ću je!“ 

Bez sumnje, Zigmanovi  će kostimi za “Šumu Striborovu”
biti  neobično maštoviti.   Prema njegovim riječima najatraktivniji i
najzanimljiviji svakako će bit kostim riječke mezzosporanistice Kristine Kolar
koja interpretira lik Snahe.

“Ona će se iz kostima
zmije, dugog čak deset metara, pretvoriti u ženu koja, rekao bih, želi postati
diva. Njezini kostimi bit će pravi fashion. I bit će jedini u predstavi koji će
pokazati moju prepoznatljivu modnu estetiku”.

Najveći izazov predstavljalo
mu je, priznaje, osmisliti kostime za muški i ženski zbor koji, pak, moraju
funkcionirati poput cjeline. A s time se, dodaje,  u svojemu radu još nije susreo.

“U tom smislu Domaći su
scenski najefikasniji. Fantastična modistica riječkog Kazališta Diana Cuomo za
njih je izradila sjajne šešire koji su poprilično dugi, izrezbareni i djeluju
rekao bih, poput skulpture, a njihove cipele, pak, imaju špiceve dugačke 18
centimetara.  Bit će zahtjevno u njima
hodati, znam, a opet to će scenski biti neizmjerno zanimljivo. I svi će ti
kostimi pod rasvjetom oblikovatelja svjetla Denija Šesnića postati blještavi i
začudno atraktivni.”  

Enfante terrible hrvatske
modne scene, koji je pokazao i svoju socijalnu osjetljivost posvetivši  svoju reviju radnicama tekstilne industrije
“Kamensko”, posebno se veseli timskom radu.   

“Scena Dalibora
Laginje  je fantastična, inspirativna za
kostime, za tonalitet boja. Uopće timski rad sa scenografom i redateljem Ozrenom
Prohićem vrlo je poticajan. U modi imaš samo sebe, modni izričaj, a u teatru
imaš rad u grupi gdje, uz autorsku ekipu, i pjevači daju osobnost
kostimu.”  

Ni Jurju Zigmanu bajka Ivane
Brlić Mažuranić, naravno, nije nepoznata. 

“Ponovno sam pročitao
priču. Savršena je, s prekrasnom porukom i to je bio još jedan od razloga zašto
sam pristao raditi predstavu. No, nisam htio istraživati kako su je drugi
likovni umjetnici doživjeli i na koje su je sve načine ilustrirali.
Jednostavno, htio sam u to krenuti ispočetka i zaboraviti na sve viđeno u
djetinjstvu. Htio sam napraviti nove, drukčije kostime. I vjerujem da sam u
tome uspio.”