Jučer sam spomenuo – piše
don Živko – kako je apostol Jakov st. bio predložio Isusu
da ognjem s neba spali Samarjance, koji ga nisu pustili u svoje selo. Isus to
nije učinio, ali mnogi kršćani još uvijek ne shvaćaju da se baš nikakvo nasilje
ne smije u Isusovo ime činiti. Je li napokon došao kraj tom krivotvorenju
kršćanstva?
U Norveškoj je navodni
kršćanin Anders Behring Breivik javno izvršio strašno krvoproliće, ubivši mnoge
ljude, navodno u ime kršćanstva. Je li napokon došao trenutak da se svaka
kršćanska zajednica, sasvim određeno i neopozivo, odrekne svakog nasilja u ime
vjere? Imamo li, napokon, hrabrosti priznati da su kršćanske zajednice o tome
ne samo šutjele nego i, više ili manje, izravno poticale i odobravale nasilja –
baš u ime vjere? Isus se nije htio silom braniti ni kad ga je u Getsemaniju
apostol Petar pokušao mačem obraniti, protiv onih koji ga dadoše uhititi.
Sasvim je jasno, u tom presudnom trenutku, rekao apostolskom prvaku – prvom
Papi: “Vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju, od mača ginu”(Mt.26,52).
Da su kršćanske
zajednice tu Isusovu poruku ozbiljno shvatile, kršćanska bi povijest drugačije
izgledala. Ne bi bilo tjelesnog kažnjavanja navodnih ili stvarnih krivovjeraca.
I tzv. križarski ratovi sasvim bi drugačije izgledali. Nije li onda trebalo iz
Crkve udaljiti i onoga što je bio proglasio “Na ljutu ranu, ljuta trava”?
Shvatimo li ozbiljno
krvoproliće u Norveškoj, posljednji je trenutak da Isusa ozbiljno shvatimo.
Kršćanstvo možda može teško stradati, ali propasti neće – nego napokon uskrsno
pobijediti kao i Isus. Ali, za takvo su
shvaćanje sposobni samo zaista evanđeoski obraćeni kršćani, a ne tek oni koji
se među kršćane broje.
Na prvo čitanje nisam mogao vjerovati to što čitam svojim
očima; na drugo čitanje ukazao mi se crno-bijeli lik urednika Glasa Koncila don
Ivana Miklenića, a na treće, slike u boji kardinala Josipa Bozanića i hrvatskih
biskupa. Svi od reda iznenađeni, zabrinuti, zamišljeni.
A kako i ne bi.
Don Živko Kustić nije udbaški
agent, niti mu se ista etiketa može prilijepiti uz njegovo ime, što Crkva
redovito čini u sličnim prigodama kada se dirne u njezinu svetost. Njegova riječ ima drugačiji odjek u glavama
vjernika nego kad istu izrijekom potpiše neki običan smrtnik s ulice. Ovoga
puta Crkva je napadnuta sa one strane
odakle se najteže braniti – iz vlastitih redova. Niti činjenica da je napad
izveden na globalnoj razini ne umanjuje osjećaj snažnog udara na vlastitu zajednicu.
Da je u pitanju don Ivan Grubišić ovo zasigurno ne bi bilo
tako ubojito jer su njegovi kritičarski ispadi neutralizirani petokrakom
zvijezdom koju su mu biskupi prišili na svećeničku odoru još onog dana kada je prema
biskupskoj palači u Splitu odapeo prvu strelicu.
Ali ova situacija je daleko složenija. U pitanju je omiljeni
velečasni kojemu katolički puk vjeruje
više nego Kaptolu, a izrekao je nešto što bi zasigurno potpisao i drug Kardelj.
To je ono što najviše i boli, bez obzira što sa ovim komunisti nemaju nikakve
veze.
I zato će Crkva postupiti mudro. Kao i uvijek u ovakvim
prilikama, koje su, mora se to ipak priznati, veoma rijetke, njezina jedina
javna reakcija biti će ŠUTNJA. Bilo kakva drugačija odluka samo bi proširila ovu
neugodnu vijest što bi moglo među vjernicima razbuditi javnu polemiku na istu
temu.
A to za Crkvu ne bi bilo dobro, jer svaka takva polemika
podrazumijeva razmjenu mišljenja čime se pastirima duše komplicira pastoralni
život. Stado koje samo pase nije isto što i stado koje misli.
U svakom slučaju, i ja ću na ovome mjestu zaustaviti
vlastitu misao, ne radi neke solidarnosti sa Kaptolom, nego čisto iz nekog
osnovnog bontona. Na prošlom popisu stanovništva upisao sam se kao katolik, pa osjećam
da nije pristojno govoriti puno o nečemu što Crkva i sama ne voli da se priča.
Uostalom, sada je i kasno, mrak je već odavno pao. Dan mi je
ionako bio težak i više nemam volje za mislit. Radije se idem pomoliti za don
Živka…Njemu ovo neće oprostiti.
Podijeli na društvenim mrežama