Tako
je, fakat, počela priča koju mi je ispripovijedao kolega, VM (podaci nisu
poznati redakciji), neposredno pred ispraćaj na željezničkoj stanici, gdje sam
ga igrom slučaja susreo sredinom studenog. U Zagrebu se, naime, vikendima bavi
uglavnom doškolovanjem. Osigurava sebi i obitelji normalan nastavak života.
Dugme
je zaista objavom drugog albuma Šta bi
dao da si na mom mjestu stekao ultra status u bivšoj državi. VM je bio
omalen, ta tek mu je bila peta godina, nije nosio naočale, tenisice još nisu
bile u maloljetnika toliko u modi, ali je bio nametljiv u ideji da pod
kakvim-takvim okolnostima nazoči promociji i gostovanju članova Bijelog dugmeta
u najpoznatijem riječkom shopu pločama i kazetama, Disco boutiqueu, u proljeće punka. Strpljivo je čekao cijeli dan
stariju sestru da se vrati iz škole, pažljivo se pogledavao u kupaonskom zrcalu
istežući se na nožnim prstima i malko poskakujući ne bi li popravio nestašnu
frizuru, a i košulja, uškrobljena ovratnika by njegova majka, nije baš bila
potpuno po njegovu ukusu, no bilo je i antipatičnijih stvari koju su mu padale
na pamet od te. Kako nije bio dovoljno star naravno da nije znao trezveno
artikulirati koje su one, ali je kategorički tvrdio da su postojale.
Već
oko ručka, cca 12.45, bio je potpuno spreman za pokret. Prije negoli sestra,
međutim, stigne skočio je do WCa pomokriti se oko dvanaestak puta. Da ga ne
iznenadi mjehur kad se nađe ispred Željka. Svim svojim prijateljima iz portuna,
Igoru i Davoru, hvalio se danima ranije
da je sebi osigurao odlične karte za taj događaj. Zavist na koju je računao da
će isprovocirat iz ovog dvojca nije se ocrtavala na njihovim licima. A i zašto
bi samo tako ukazivali povjerenje kad se s njima rijetko volio šorati ko
njihova velika braća?! Iza 14 sati VM-ovo nestrpljenje nepojavljivanjem sestre
počelo je prerastati u paniku. Počeo je kašljati, nikakav teški slučaj vrijedan
kirurške intervencije, ali mama se zabrinula pa je zvala tatu koji je s radnog
mjesta poručio da nek se nazove iz ovih stopa odjel za plućne bolesti ili barem
hitna pomoć, da će oni znat. Nakon čega je VM mirakulozno ozdravio te je
odlučio boriti se prekraćivanjem vremena u ovoj beskonačnoj čekaonici sestrina
milosrđa bojanjem bijelog zida drvenim bojicama. To se poslije lako izbriše
gumicom, već je probao pa zna.
Prema
njegovom iskustvu vrlo je dobro umio procijeniti kada se ulazna vrata zatvaraju
ili se njima lupa, baš kao u slučaju kada njima manipulira – samo katkad i –
najdraža mu sestra. Blaga sklonost prema tom oprostivom barbarizmu nije bila
vrijedna spomena u odnosu na ono što će mu ona priuštiti danas predvečer u
susretu s Bebekom, i onim ostalima šta su u grupi s njim. Izletio je iz sobe,
onako upicanjen ko za svečanu nedjeljnu mašu, i bacio joj se oko vrata, kao da
je patio od posvemašnjeg manjka ikakve inteligencije, ali odlučan u želji o nepropuštanju
novog aspekta upoznavanja s Pjevačem Grupe. Sestra, naravno, naoružana
tankoćutnim tinejdžerskim strpljenjem otarasila ga se po kratkom postupku
zaključavši ga u sobu, prethodno mu uguravši čisti rupčić za prigušivanje zvukovlja
u usta. Bio je to dobar znak, VM je bio siguran. Nikada se nije ovako lišo
izvukao iz njezina zagrljaja jer ili je bilo: a) svežnjem ključeva po tintari
ili b) vritnjak po stražnjici plus gambeta, a onda i šmrklji i suze lete na sve
strane. Još uvijek s higijenskim uloškom među zubima prislonio je uho na vrata
sobe osluškujući sestrine korake po stanu, kraće natezanje s mamom oko količine
pojedene maneštre, te nešto tihe prijetnje koje je jedva dopiralo do njegova
izoštrena sluha. Tok tok tok tok su
radile noge u blizini sobe, pa se malo zabrinuto odmaknuo od vratiju, ali ta je
onomatopeja dodala cijeloj toj avanturi, u koju samo što nije krenuo, dodatnu
koloraturu. Pa je naprosto sjeo na krevet i čekao milost.
Popravio
je kragnu, počistio četiri mrvice od ručka s pulovera, objema rukama odigrao
ulogu pegle po sredini nogavica. Naherio je glavu kao da sluša nekakvu
zahtjevnu partituru, ali zapravo nije ništa mislio, tek mu se učinio smiješnim
susjedov pas koji je na svako zazivanje imena činio istu stvar. Istini za volju
rado bi si ispuhao nos, al s ovim vlažnim rupčićem u usnoj šupljini nekako je
radije izabrao kažiprst progurati do oka. Jasno, upravo u tom trenutku sestra
je nahrupila u sobu. Instinktivno je povukao prst iz nosa, a zajedno s njim izlazi
i štošta nešarmantnog van, ali sestra nije sijevnula pogledom zlobno prema VM-u
nego mu kavalirski ponudila kaputić na oblačenje bez ijednog prigovora na
njegovu sumnjivu glazuru higijeničnosti. Ispustio je iz sebe nekakav glas koji
je mogao istodobno označavati krajnju ekstazu i višesatno grijanje pod lomačom
inkvizicije. Kako bi rekli ovi iz filmske industrije s onom crnobijelom pločom
na preklapanje – akcija!
Na
sestri je, dok su se truckali u busu do grada, zamijetio manje promjene na
glavi. Bila je rumenija po obrazima, oči su joj bile uokvirene zelenkastom
nijansom, a na ušima su joj visile nešto manje verzije Semiramidinih vrtova, s
dosta šljaštećih staklenih okaca. Došlo mu je, priznao mi je, da proprčka po
tim izložbenim primjercima no nešto mu je govorilo da bi takva dražesna
intervencija po limenim dekorativnim dodacima njegove sestre do daljnjega
onemogućila uporabu ne samo zdravog nego bilo kakvog kisika. Pa se suzdržao. Kako izgledam?, pitala je brata. Osvrnuo
se oko sebe jer nije znao kome se točno obraća, pa joj je uzvratio oduševljenim
ali nimalo uvjerenim glasom – jako zdravo.
Šta ti to znači?, osjetio je neki jar
u glasu, pa joj objasni da mu je lijepa ko kad se ide kod doktora onako bez
veze kad nisi bolestan nego na redoviti pregled. Bješ van!, poručila mu je na stanici kod Mrtvog kanala, pa su
laganim korakom krenuli preko pješačkog do Konta. Ondje se već osjetila ona
atmosfera za koju vele da je puna struje, naelektrizirana. Mlađih od njega nije
bilo, ali onih starih kol’ko ‘oćeš i
svi su migrirali gore dolje po tom mostu, pričalo se glasno i smijalo, neki su,
sasvim loše, pjevali pjesme od Željkota. Uh, kad on bude velik pokazat će im
kako se uistinu može rikati! ‘Odnekud se
prolomilo – evo ih!, i sestra me je zgrabila najprije za desnu ruku, a onda –
hop, već sam joj bio raskrečenih nogu na ramenima. Jurila je ko da joj na
skočnim zglobovima obitavaju krila i uskoro smo se, zajedno s ostalih
petstotinjak zainteresiranih, gurali kroz ušicu igle smještenu na ulazu u shop.
Svaki osjećaj za vrijeme i prostor u tom je času postao relativan, majke mi,
dokinuo se’, priča mi VM tu zgodu. ‘Dugmići
su se ondje posložili pred svima, mahali flomasterima kojima su odmah poslije
za buduće generacije ostavili autograme na zidu te prodavaonice, sve su cure,
uključujući i moju sestru, potpuno pošandrcale i vriskale Goranegoranegorane
ili Vladovladovlado, ali ja sam ostao tvrdoglavo pri svome i navijao za Željka.
Moj glas je zvučao, da se i čuo onoj općoj ciči i galami, kao raštimani
piccolo, visoko i neartikulirano, a momci kojima su također bili zanimljivi ovi
iz vokalno instrumentalnog sastava, su pokušavali glumiti da ih to tek ovlašno
zanima, al zapravo, da, htjeli su biti upravo tamo gdje je bio i bend – da ih
se voli i da im se dive. Dvije stvari su bile jasne: 1. spavalo mi se; 2. htio
sam imati isti onakav prsten ko šta ga ima Bebek! Kako sestra nije osobito
obraćala pažnju na moje iznimne egzistencijalne potrebe zaklopio sam oči da
prođe sva ta gužva pa sam se nakon nekog vremena omamljen probudio osvježen
zrakom i bazdom crvenkaste vode iz klaonice, smještenoj sjeverno niz tok
Rječine, i ono najgore – postavljen na vlastite noge, što mi je unekoliko
onemogućavalo nastavak ljenčarenja i spavanja. Pitao sam sestru ‘sam dao
Željkotu pismo?’, na što me je zabrinuto pogledala i ponudila mi marelicu sa
šlagom. Oštro sam odbacio prijedlog te zahtijevao da se iz ovih stopa uputimo
na placu nabaviti isti onakav prsten s intarzijama ko šta ga ima Pjevač. Uzalud
mi je pokušavala nametnuti svoj autoritet u poznavanju običaja radnog vremena
štandova na placi, korenje bi samo donijelo iritantno cmizdrenje, pa je
pravilno procjenjujući moj karakter odvela me na prostor između kazališta i
ribarnice. Kako je ondje upravo pala atomska bomba i počistila sve za sobom,
praznih smo ruku krenuli kući. Odlučio sam se, uslijed neobične navale umora,
ne uzrujavati previše zbog neuspjele trgovine bižuterijom te zaspao ko balvan.
Sestra je rekla roditeljima, čuh prije negoli sam utonuo u fazu REM, da sam bio
dobar i poslušan, ali da… Ostatak je ishlapio’.
Pismo
je, kako ste i shvatili iz uvodnog transkripta, ostalo, nikada ne doprijevši u
Bebekove ruke, u VM-ovom džepu, a on je, bez obzira na silnu ambiciju da
postane pjevačem Bijelog dugmeta u nekoj od budućih inkarnacija, radije izabrao
za svoj instrument za komunikaciju s publikom gitaru – zbog praktičnih razloga
u lokalnim sastavima, a ne u Dugmetu. Glas mu se, pokazalo se, bio
kontraproduktivnim u kreiranju pastoralnih ili rockerskih ugođaja koje je težio
– neko kraće vrijeme – simulirati po uzoru na Pjevača. A navodno je razlog manjka
glasovnoj ekspresiji bio konstantna opaka grlobolja koja ga je pratila još od vremena
izuma Levisovih traperica naovamo. Kako da ne.
Priča
koju ste pročitali je temeljena na stvarnom događaju kao i na autentičnim
likovima koji se pojavljuju u tekstu. Ono, majke mi.
Podijeli na društvenim mrežama