No problem nije toliko u roditeljima, često je problem kad
rodice i rođaci otkriju da ne moraju trošiti međunarodne telefonske impulse,
već mogu koristiti i internet za komunikaciju s nama. Tako često možete vidjeti
fotografiju koju je vaš prijatelj objavio s komentarom svoje rođakinje: „rodice
pozdravi mamu anku i tatu miku voli vas ujna zvjezdana iz bostona“ (pravopisne
pogreške su namjerne). Tad se zacrvenite od srama i ne znate što vam je činiti.
Je li manje zlo obrisati komentar i nadati se kako ujna neće vidjeti da ste ga
obrisali ili ga pustiti kako bi svi vaši virtualni prijatelji vidjeli da vi
imate polupismenu ujnu u Americi? I zašto bi to uopće bila vaša sramota, u čemu
je bed? Pa, Facebook smo mi mladi shvatili kao naših 5 minuta slave, mjesto
gdje mi biramo što ćemo podijeliti s drugima i mjesto gdje možemo biti malo
slobodniji nego u stvarnom životu – ironije li. Ekipa iz NSA-a se sigurno smije
dok ovo čita. Čemu potreba za težnjom života bez rodbine s bosanskim/srpskim/ličkim/dalmatinskim/kakvim
god korijenima čiji je govor drugačiji od gradskog govora ili govora sredine u
kojoj živimo? Sramimo li se onoga što jesmo i kunemo li Facebook što drugima otkriva
nasljeđe naše obitelji?
S druge strane, problem kod rodbine na društvenim mrežama je
to što ih ne znaju pravilno koristiti. Primjerice, opciju „sviđa mi se“ ne
shvaćaju mnogi. Umjesto da kliknu mišem na tu opciju čime se ona automatski
aktivira, neki korisnici uporno pišu u komentare ispod svake fotografije „sviđa
mi se“. Neću ni komentirati kako to vjerojatno svaki put nanovo tipkaju jer je
opcija copy/paste i dalje kvantna fizika za starije generacije, koliko god se
mi trudili to im objasnit. Nadalje, dodavanje u razne grupe koje su lokalne i
nemaju veze s nama, ali imaju veze sa sedmim koljenom s tatine strane, također
znaju dignuti tlak mlađim korisnicima Facebooka koji se ne mogu otarasiti
rođaka. Pritom mislim da grupe tipa „katolički susret mladih župe XY“ koji je
udaljen 50234238473 km od vas i na koji nikako ne možete otići. Posljednje sramoćenje
na Facebooku koje naši rođaci uspješno izvršavaju jest označavanje na prastarim
fotografijama. Lijepo je vidjeti mamu i tatu, babu i dedu u mlađim godinama,
ali to što su oni na selu u dronjcima pored oderanih janjaca ne znači da morate
baš nas označiti na tim fotografijama. Slika se uvijek može poslati privatno u
inbox, kao i poruke kojima nam prljate virtualni zid.
Zašto nam onda bude bed vlastite krvi? Zašto smo otvarali
taj Facebook ako nećemo s rođacima ostati u kontaktu? Je li nam se poremetio
sustav vrijednosti i kompas? Sljedeći put kad vas ujna iz bostona s malim /b/
pozdravi tako da svi vide, vi odgovorite „fala ujna, i mi tebe pozdravljamo,
vidimo se nakon ljeta u USA“.
Podijeli na društvenim mrežama