Ipak,
da u potpunosti ne razočara tatu i mene ravnodušnošću spram odlučujuće finalne
utakmice i otklanjanjem bilo kakve mogućnosti za pridruživanjem ekspediciji,
mama se, lijep alibi stvarno, uhvatila u koštac s izradom autentične navijačke
zastave, koja je uključivala filigransko opšivanje svih detalja s grba
najdražeg kluba – od svakog slova zasebno, do izlijevanja vode iz vrča,
smještenog dolje, naravno, lijevo. Kad je zaključila borbu s heraldikom,
postavila je grb na plavo (tad je plava boja bila puno bliža ‘modroj’, negoli
ovoj akvamarin današnjoj) – bijelu podlogu i eto ga na – imao sam i bonus
razlog za ushićenje! Nono je žrtvovao, teška srca vidio sam mu na licu, novu
novcatu metlu, dekapitirajući joj slamnati dio, predavši mi bašton svečano kao
da je na Danu mladosti onom barbi uručio štafetu.
Prije
negoli sam je zauvijek stavio u službu promicanja slavnog riječkog nogometa,
nekoliko puta sam zamahnuo protiv nevidljivog neprijatelja u zraku, čisto da
provjerim statiku štapa. Iako me je u jednom trenutku kisik bacio na pod, čemu
nisu odmogli ni moji spretni tinejdžerski koraci, uspio sam se osoviti ponovno
na noge i zaključio kako sam naposljetku ipak ja izišao iz tog rata
pobjednikom, nakon čega sam nataknuo gotovu ukrasnu krpu s obilježjima NK
Rijeke na ovo bezopasno oružje i počeo bezglavo juriti niz ulicu. Dolje, pa
onda uzbrdo nešto sporije, ali kakvu god brzinu da sam koristio u tenisicama
zastava je vijorila! Uspjeh je bio, dakle, zagarantiran! Crno ti se piše
Trepčo! Ili nešto slično vjerujem da je, više kompromitirajuće i
nekontrolirano, izlazilo iz mojih ustiju.
23. svibnja – mama nam je napunila
kufere. Imam dva para
mudandi unutra, facolići za brisanje nosa i, bude li neophodno, suza – komada
12, pastu i četkicu, nešto manje od osam panina punih nekakve salame za koju me
nije bilo baš previše briga, ali sam ih odlučio konzumirati samo da me nitko ne
gnjavi sa svim tim jedenjem, sokovi su prijetili razliti svoje sadržaje po
našoj skromnoj odjeći ako ih još samo malko stisnemo uz jakne, pa je kriznim
obiteljskim blic sastankom odlučeno da se ovi proljetni modni kerefeki imaju
nositi na sebi, bez obzira na +27˚ u zraku. Jer tamo, na kontinentu, je uvijek
hladnije. Uh, kakva falinga, nemate pojma!
24. svibnja – iznureni, stižemo rano
ujutro u Begeš. Tata
tvrdi da zna di je Avalska ulica. Ali, avaj, zaboravio da nema pojma ćirilicu!
A da pitamo ove iz taksija? Hmm, otac misli i zaključuje da mi nisu baš sve
vide u glavi na krivim mjestima, pa moj prijedlog evoluira u angažiranje šofera
i njegova vozila u transport nas dva do tražene adrese. Platio je u dinarima. Bilo
bi mu draže da je potrošio meni za sladoled, ali ko se dovraga mogao sjetiti da
ovi tu koriste nepoznato pismo za sporazumijevanje. Ugostio nas je tatin kolega
iz mornarice, da se okrijepimo miješanim mesom, salatom iz njegovog srijemskog
vrta, kolačima – samo doduše – iz slastičarnice, jer ga je supruga na vrijeme
odlučila napustiti tijekom održavanja finala i zbrisala na selo na par dana.
Dok su momci, uz šljivovicu, evocirali prošlost, ja sam gledao kroz prozor, bez
riječi pratio nevjerojatnu pokretnost grada – tramvaja, automobila, buseva, pješaka.
Nije bilo osobito uzbudljivo razvijati svijest o vlastitoj provincijalnosti.
Tata
je pitao kolegu da i on ode s nama na tekmu, ali se ovaj izvukao na foru da
mora nešto neodgodivo napraviti za direktora poduzeća, no da nema problema za
prijevoz do Marakane. Ali, otac je zauzeo odlučni stav da je tako što
isključeno, da ćemo se mi radije prošetati ulicama, mada mene prije toga uopće
nije konzultirao o toj ideji, pa sam samo slegnuo ramenima, držeći čvrsto uza
sebe onaj nerazvijeni barjak, da ne bi slučajno nekako dobio nožice ili ostao u
ovom 163m² sitnom stanu, naslonjen na kćerkin klavir.
Onda
smo krenuli. Poslije četrdesetak minuta bauljanja širokim avenijama, skuhani i
ne osobito mirišljavi, naslutili smo obrise stadiona. Napokon, zastava je
ponosno lelujala na mom ramenu, a onda je tata uskliknuo – viš ih naši! I
stvarno, ondje, sa sličnim rekvizitima su dolazile grupice Riječana, spajali
smo se u jednu rijeku, pjevalo se Tutti mi chiamano bionda, Kad Rijeka krene sa
bijelog centra, pa onda još neke canzone d’ una volta, dali smo na ulazu na
uvid tikete, a taman sam prerastao onih graničnih 12 godina dokad je sve bilo
besplatno, i napokon smo bili u toj megalomanskoj školjci. Tata mi je
objašnjavao na uho da inače tu bude i do 100.000 ljudi! Mene je zanimalo dal
navijača ili ljudi? Na što mi je uzvratio da ga ne zaje..vam. Pa, dobro, a zač
ih je sad ovako malo? Aš igraju naši i ovi s Kosova. A-ha, odgovorio sam s
potpunim nerazumijevanjem.
Krenulo
se s centra! Jedni su trčali amo, pa protivnički igrači za njima. Zapravo, oko
lopte se vodila ključna bitka. Avramović je uglavnom stajao po sredini gola,
ali katkad bi si pogledao u rukavice, pljunuo u njih, protrljao pažljivo, pa se
ovlaš naslonio o stativu. Na suprotnoj strani, Desnica je izluđivao Ljiljaka i
Grbovića, nabacivao na glavu Kustudića, al ovog baš nije išlo! Ademi je jednom
došao blizu šesnaesterca, ali je Hrstić samo pogledom napravio da se ovaj
napadač sprtlja i polomi oko penala. Sudac Ristić ga je potpuno izignorirao. Na
poluvremenu ostao je početni rezultat.
Tata
si je našao nekog za ćakulu, pa sam mogao malo u miru prokopati si po uhu,
zvjerati okolo po velebnom zdanju, srkati sok od marelice na slamku.
Trepča
je po izlasku na teren pokazala da može zaprijetiti. Ne sjećam se kako, ali
tata me uvjerava da su imali neku priliku, i da je Savović stvarno bio opasan.
Kako li su njemu ostali u glavi ti igrači, meni je enigma. Ipak je to bilo
1978., a i pank mi je bio jako jako fora. Glavni je sudac nakon još nekakvih 45
minuta drugog poluvremena odsvirao kraj, a na semaforu je stajalo 0-0. Ide se u
produžetke. Ovi na travnjaku se okrepljuju, vidim kako Spasojević tjera i
savjetuje Radovića i Ružića nek idu prema Trepčinom golu čim dobiju neku loptu
za kotrljati je pod nogama. Ovi klimaju glavama kao da im je sasvim jasna ta
trenerska taktika, ali bit će da su samo se htjeli riješiti tog ogromnog tereta
koji je pred njima u produžecima.
Fiiiiiiii!,
zaroštao je Ristić, a Rijeka se sjurila prema Mutibariću. Lopta je kratkim
potezima došla do Milana Radovića, ovaj se oslobodio Prekazija, po zemlji
šutirao i nekim čudom naši su zabili! 1 protiv 0! Odjednom sam se našao na
tatinim ramenima, zastava je ispala, brinuo sam se za njezinu sudbinu više
negoli se veselio tom predivnom golu! Neki dobri čiko dodao mi je tu palicu i
moja je radost bila potpuna. Otac je pokupio pokoju čvrgu od drške, ali nikada
mi nije prigovorio zbog toga. Konačno, nakon dugog mučenja utakmica je
privedena kraju, naši su skakali jedni po drugima, radili ljudske piramide,
međusobno se gurkali i bacali po zelenoj površini, dolazili do tribine na kojoj
smo bili i mi dva, jer ondje se vijorila plavo-bijela kombinacija, pa smo bili
uočljivi u odnosu na ostale navijače. Ili sam ja to tako želio upamtiti. Upriličena
je i brzinska svečanost uručenja trofeja Kupa maršala Tita, pa je Zvjezdan
Radin s ten važon va rukah, okružen
kompletnom infrastrukturom kluba poveo pobjednički krug po stadionu. Još je bio
u dobroj kondiciji unatoč iscrpljujućih 120 minuta igre. Tata mi je rekao nek
se sad držim njega jer da ćemo se spustit i nas dva dole, ča bliže stazi. Tako
je i bilo, preskakali smo stolice, ljude, dobronamjernike koji su nam se
dragovoljno uklanjali s puta, i stigli taman prije negoli je klupko igrača NK
Rijeke s pozlaćenim ćupom stiglo ispred. Tata me je podignuo za hlače,
amerikanci to zovu vedžis, i zaurlao takni ga takni ga, a ja sam, unatoč
neugodnom ambijentu oko prepona, zaista posegnuo i na punu sekundu do možda
cijele dvije držao prste na Titovom trofeju! Igrači su, srećom po mene,
produžili dalje, a ja sam se vratio skupa s ekstremitetima u prijašnje stanje.
Krepani od cijelog dana, teškim smo se korakom zaputili prema hotelu. Zaspao
sam ko cjepanica.
Navodno,
dok sam ja još plutao nepreglednim morem snova u hotelskoj sobi, igrače kluba
su na Korzu dočekali stanovnici Rijeke i cijelog pripadajućeg prstena (barata
se brojkom od 20.000 ali ja ipak to držim skromnom procjenom pa sam uvjeren da
ih je bilo i preko Marakaninog kapaciteta), slaveći najveći uspjeh u povijesti!
Ha,
da, ne mo’š bit na sto strana istovremeno!
p.s.
Autor teksta (sliči na Čkalju) je onaj ispod strelice.
Podijeli na društvenim mrežama