Zamislite,
ta je ploča bez intervencije komisije za šund licencno objavljena u Jugi bez
obzira što je sadržavala tekstove primjerene neuravnoteženoj i kontaminirajućoj
zapadnoj mladeži, a nikako ne ovakvima koji su odrastali u našem dijelu Europe.
Razlog je bio toliko budalast da spada zaista u kategoriju kurioziteta. Naime,
izdavačka kuća zvala se vrlo prikladno, valjda ciljano prema Kubi i ostalim
sličnim politički obojanim zemljama svijeta, Red Star Records. Kad ste, dakle,
deflorirali ploču, nataknuvši je na aparat za sviranje ovih nosača zvuka,
crvena se zvijezda 33 i 1/3
puta u minuti vrtjela, stvaravši lijep privid vrtoglavice u konzumenta. Pod
utjecajem subliminalne ideološke poruke obožavao sam taj album i naučio odlično
svirati reketu za tenis! Najdraža pjesma za virtuozno hvatanje sa sportskim
rekvizitom: Reggae Reggae. I nema ama
baš ni trunku nasludbe o jamajkanskom ritmu. Tome se nisam mogao oprijeti, ma
kakvi!
Dana
16. svibnja 1979. odigravala se prva finalna utakmica. Ovdje, na Kantridi.
Školu su nam ukinuli za taj dan. Naša je sreća, međutim, bila ograničenog
karaktera. Jer od ranog je jutra to uključivalo pojavljivanje na stadionu,
postrojiti se po atletskoj stazi, slušati razne male diktatore kako nam se
valja ponašati tijekom tog svečanog dana. Podijelili su nam sokove. I sendvič.
Svakom po jedan, ne primjerak po nas sedam. Nije se štedilo, to vam mogu reći.
Onda su nam uvalili majice – crvene za one koji su svojim tijelima ispisali ime
doživotnog predsjednika i za one s matematičkim porukama, 60 i neki drugi broj.
Kvragu i s njim. Neki manje privilegirani dobili su, valjda po kazni, žute i bijele
t-shirtove. Kakvi luzeri!
Koreografija
je uključivala i folklorne navade svih naroda i narodnosti one bivše zemlje
čije se ime sustavno voli izbjegava napisati. I tako, nakon što smo danima
uvježbavali te zahtjevne pozicije u kojima smo ljubili travnjak i skrušeno se
molili da nam klub i opet uzme Važ, konačno smo pred 20.000 Riječana bili
izloženi – skupa s pokalom, koji je cijelu godinu bio dijelom svečane vitrine u
uredu direktora kluba, te igračima lokalnog tima i onog protivničkog na crno
bijele štrafte. Kad si mlad kičma te uopće ne boli onako skvrčena. Iako,
udobnost nije bila prva na pameti funkcionerima partije kad su nas držali tako kratko
ondje. Nešto manje od dve ure. Pa da. Okrenuo sam u jednom trenutku glavu na
lijevo, čisto da se uvjerim dal su ama baš sve stijene bile popunjene. Jesu.
Zadovoljno sam nastavio pasti ponuđeni desert u obliku zelene trave. Bilo je
usput, dakako, i nešto govorancije, al se to nije čulo dalje od centra. A i ovi
lovranski limenjaci nisu djelovali impresionirani tim političkim blasertruć retoricima pa su udarali po
starim provjerenim hitovima. A oni nisu uključivali poznavanje repertoara moje
najnovije akvizicije među plejkama, Real Kidse. Upravo kad mi je dodijalo gore
opisano sklupčano stanje tijela i duha i poželio sam se ondje malo istegnuti,
pokazati bicepse i one druge mišiće šta ti se razvijaju sami od sebe ako ne
bildaš nimalo, počeli su nas tjerati s terena. Iš – iš! Idemo! Nek se sad ubrzamo i da šta čekamo?! Razbježali smo
se pred tim razgoropađenim desetarima i njihovim bičevima i posakrivali se po
atletskoj stazi. Ondje nam se nudilo skupljanje lopti te ubacivanje istih prema
igračima. Naknada je iznosila nijedan šamar! Vu – hu! Veselo smo se odazvali.
Barem ja.
Onda
je Jeka Primorja oplela himnu kluba. Bilo je ko na sprovodu tiho i ganutljivo.
Prolomio se aplauz, pola od olakšanja a ostalih pola od gušta. Već ovisi ko je
za koga navijao. Ali, hej, kad Riječani rade šou program onda tome nema konca!
Jer tad su plesači, oni šta su bili poredani okolo (a neki su se držali i za
ruke, bio je to simbol nečega, ziher), iz KUD Student udrili po kolu
jugoslavenske braće i sestara. Narodnjaci, pih! Uvijek ista priča, 1979 ili
2014! Ja sam pronašao tatu tamo ispod reklame za Elektrolux, možda zato jer je
uporno urlao da ako san ča jil. Oduševljeno sam mu pokazao dimenzije, 14 X 7cm,
sendviča s parizerom kojim su nas našopali, na što mi je on zadovoljno zaklimao
da je to u redu. Još je nešto dobacio minutu kasnije, ali bila je galama pa sam
slutio da je ovog puta mogla biti riječ o tome dal mi je hladno ili ne, na što
sam mu poručio da je sve u najboljem redu! Kad sam vratio pogled na zelenu površinu
ovi su još hopsali. Nikad kraja akrobatskim egzibicijama! Nad glavama nam je
potom počeo desant! Nije zafrkancija! Kružili su avioni, komada dva, visoko
iznad i izbacili nekog tipa dolje! Padao je slobodno dulje vrijeme, cirka 20ak sekundi,
a onda ga je neka vučna sila povukla prema gore! Jer je uključio padobran. To
mu nije, međutim, smetalo da napravi dva đira okolo centra prije negoli je
doskočio ravno na onu bijelu točku s koje se počinje igrati nogometni susret!
Spustio je loptu ondje i svi smo se ponadali da je sada STVARNO došao kraj tim
kerefekima od predigre!
FK
Partizan je složio respektabilnu ekipu protiv branitelja Kupa, svima su se
tresle gaće od Klinčarskog na lijevom krilu. Ali ni naš Edmond Tomić nije bio
za bacit, ma kakvi! Kad je ljubljanski sudac Nikič zasvirao u fućkalicu,
stadion je eksplodirao. Ne ono kao doslovno, nego se začuo moćni veliki huk s
tribina. Da je bilo suprotno morala bi bit angažirana protuteroristička
agencija, šta li već. Naravno, Beograđani su stiskali, a mi se malko branili.
Povremeno, oklijevajući, zapičili bi se u kontranapad i već u 18. minuti iz
jedne takve situacije Cukrov zabija za naše vodstvo! Jaoooooo!, začulo se iz
mnogih grla kojima su bili miliji gosti. Sjećam se da sam skakutao po onoj
crvenoj stazi kao neprivlačan križanac orangutana i klokana. Neki dječarac iz
druge škole me je nokautirao, ali slučajno. Brzo sam se pribrao i nastavio s
prethodnom aktivnošću, ždoing-ždoing-ždoing,
ko na šustama. Naši su se sustavno branili, a kad bi bekovi Filipović i Hrstić
nahrupili prema naprijed, Partizanovci su se u rikvercu povlačili i međusobno
sudarali. To je bilo baš fora. Malo je manje bilo zeka-peka kad je Kozić u 67.
minuti izjednačio. Ko da su nam neznatno potonule lađe. Ondje iza centralne
tribine vidio sam dvije barke kako gube bitku s bonacom i polako silaze na dno
mora.
Već mi je bio pun kufer i utakmice i uvertire za dan mladosti, poželio
sam se pokupit doma, kad li krene neki improvizirani napad Rijeke prema Zaladu.
Lopta ide amo i tamo, pa natrag, netko je ispuca naprijed, a tamo se, oko
penala, motao Ružić na kojeg su navalili Kovačević i Kunovac, a sve u cilju da
upravo oni budu zaslužni da tjedan kasnije podignu pokal umjetnika pukovnika prvoborca
Branka Šotre prema nebu. I tako, dok su oni snatrili o tim budućim zvjezdanim
trenucima na svom stadionu JNA, zaboravili su na Bursaća koji je spletom
izvanrednih sposobnosti (lakat+koljeno+rame) oslobodio se Kozića, kopačku
gurnuo prema golmanu, skupa s loptom dakako, i zakucao ih oboje iza crte! Opla miki!
2 protiv 1! Pleh muzika z Lovrana je ponemela, sve je zapjevalo i zatancalo,
ovi s najviših stijena su izvodili salto, ali bez mortale učinka, zastave
zaklanjale vidike, sve u svemu festival ljepote i sportske pobjede! Još je
valjalo izdržati našima samo 6 ili 7 minuta do kraja i fiju!, imaju solidnu
prednost pred uzvrat 24. svibnja!
Kad
je susret finil pješke sam se, iznuren – a to već postaje pravilo nakon
finalnih riječkih tekmi, uputio doma. Ne sjećam se pravo da vam velim jel sam
se tuširao ili ne, ali nekako pretpostavljam da me mater nije puštala ni blizu
dvorištu ako joj svečano ne obećam kako ću cjelodnevno stečeni pot isprat prije
spavanca u kadi. Jedno je sigurno – doma sam arival prije tate. Kad se i ovaj
pojavio – veseo – u kuhinji, pregledao je pažljivo popudbinu frižidera gorenje, te dijelove pothlađenih artikala
kombinirao s dosta kruha i maneštre. Među zalogajima mi je priopćio i tužnu
vijest – ovo leto ne gremo va Beograd. Nevjerojatno, ali laknulo mi je.
Odluka
se pokazala ispravnom jer tamo smo odigrali zero
– zero i jedini smo, dotad u YU nogometnoj povijesti, uz Hajduk i Crvenu
zvezdu, uspjeli obraniti veliki srebrni trofej! Sama je tekma bila fanj štufna,
gledalo se na JRT, a jedino šta je bilo vrijedno spomena je bilo koškanje Desnice
i Klinčarskog, pa ih je sudac Manojlovski lijepo zamolio, uz prigodni crveno
dizajnirani papirić, da idu ća s terena. Partizanovac koji nam je tjedan prije
zabio onaj izjednačujući gol, dakle Kozić ako niste pažljivo pratili tekst,
nije se mirio s tom odlukom pa je i on četiri minute također ispraćen od strane
čovjeka u crnom u svlačionicu. I opet je bila fešta doma na dočeku jedanaest
hrabrih i onih ostalih koji se nisu imali priliku dokazati.
p.s.
autor članka se nalazi u krugu, ispod plave strelice. U slovu T. Onom prvom T.
Podijeli na društvenim mrežama