Što je
bilo poticaj da se klupski prostor u Kružnoj 3 nazove buntovnim imenom i kada
je pokucao na klupska vrata?
Odgovor
na to pitanje vuče nas u drugu polovicu 1960-ih, u same početke prostora u
Kružnoj ulici, kada je njime upravljalo poduzeće Studentski centar. Nije to
činilo u cijelosti po ukusu studenata, pa se u njemu, uz redovne igrače šaha,
skupljala tek grupa mladih pjesnika. Da stihovi za neke stvari neće biti
dovoljni, i to daleko izvan područja aktivnosti s epicentrom u Kružnoj, pokazalo se kolovoza 1968., kada su
– umjesto članaka o pjesničkim i sličnim druženjima mladih Riječana – novinske
stranice preplavile vijesti o sovjetskoj vojnoj intervenciji u Čehoslovačkoj.
Znajući s kime ima
posla, ovdašnja je vlast procijenila kako se Jugoslavija može naći na istom
nišanu. U gradu je zato rujna 1968. počelo masovno osnivanje dobrovoljnih
omladinskih jedinica. Za njih su se organizirala predavanja s temama poput Okupacija ČSSR-a i njen utjecaj na
međunarodnu politiku, Čovjek i
sloboda, Različiti uvjeti nastanka i
razvoja socijalizma u pojedinim zemljama i sličnim. Mlade se usporedno
upoznavalo s osnovnim oružjem, a Općinski štab
omladinskih jedinica planirao je i osnivanje specijaliziranih jedinica, poput
padobranske, ronilačke, tehničke i auto-moto jedinice. Do veljače 1969. na
području riječke općine oformljene su 82 jedinice s 12 tisuća mladih, prosječne
dobi od 20 godina. U tim aktivnostima nije teško prepoznati vojnu
organizacijsku matricu, kao posljedicu činjenice da su jedinice organizirane iz
obrambenih razloga.
Otkud tolika
fokusiranost vlasti na mlade? Analogija s antifašističkom borbom na ovim
prostorima u Drugom svjetskom ratu otkriva sve: 85 posto budućih dobitnika
Partizanske spomenice bili su mladi ljudi, isto vrijedi za 400 dobitnika ordena
Narodnog heroja, a 95 posto svih ordena i medalja za ratne zasluge 1941−1945.
dodijeljeno je ljudima koji su krenuli u rat u omladinskoj dobi. Jugoslavija
1968. nije htjela biti Čehoslovačka 1968, a jedna od ključnih uloga u tomu
dodijeljena je mladima.
Usmjeravanje veće pozornosti
prema mladima Rijeke donijelo je renoviranje studentskih domova na Podmurvicama
i na Sušaku. Listopada 1968. iznova je otvoren Klub studenata Pedagoške
akademije. Ako je bilo mjesnih zajednica u kojima mladi nisu imali svoga
službenog prostora, ubrzo je nađen, pa dobivaju svoje manje klubove. Prostor u
Kružnoj ulici nastavilo se koristiti, tada još pod nazivom Studentski klub
Index.
Poticaj za promjenu
naziva dat će izložba fotografija nastalih u krugu riječkih studenata koji su se
u trenutku valjanja tenkovskih gusjenica čehoslovačkim ulicama našli u toj
državi na radnoj praksi, putem studentske razmjene. U Čehoslovačku se zaputila
grupa od 20-ak studenata riječkoga Strojarskog fakulteta, mahom polaznika završne
godine brodostrojarskog usmjerenja. U Čehoslovačku se krenulo autobusom, a sa
studentima je u pratnji bio prof. Erend s riječkog fakulteta, koji je slijedio
autobus osobnim vozilom. Terminski plan je govorio o tri tjedna prakse u
Plzenu, plus jednom u Pragu. Među onima koji su krenuli ususret plzenskim i
praškim radnim zadacima bili su Vladimir Bizjak, Željko Morović, Željko
Lužavec, Marko Kovačević, Lino Griparić, Anto Perković, Slobodan Đuričić, Klaudio
Tomljanović i drugi.
Nekoliko sati neugode
na granici ostalo je iza njih kada se stiglo u studentsko naselje izgrađeno
malo izvan grada, koje nisu koristili samo znanja željni mladi ljudi iz matične
države, nego iz više socijalističkih zemalja. U sobe su smješteni po trojica,
kupaonica i toalet bili su na katu zajednički. Riječane su lokalni stanovnici
lijepo primili, štoviše zbog njihova dobroga jezičnog snalaženja domaći su u
prvi mah pomislili kako je u pitanju grupa Slovaka. Praksa je imala oblik
radnog dana u Tvornici Škoda, gdje se s ostalim zaposlenicima odradilo redovnu
smjenu, nakon čega bi uslijedile aktivnosti u slobodno vrijeme i povratak u studentsko
naselje. Službeni je program uključivao organizirane posjete pojedinim gradskim
radnim lokacijama. Riječanima je u posebno pozitivnu sjećanju ostao posjet
plzenskoj pivovari. S njime i primijećena praksa da pivovarski majstori imaju u
tvornici zeleno svjetlo poslužiti se kad
požele pivom vrste sedmička…
Ustaljeni raspored
zbivanja, garniran takvim i sličnim detaljima, nije potrajao. Sve je promijenila
iznenadna buka zvučnika 21. kolovoza 1968., kada su iz njih, postavljenih po studentskim
sobama, u 6.30 zatutnjale koračnice. Zbunjenost se pokušalo razriješiti
izlaskom na glavnu prometnicu, ali su se upitnici tek tada umnožili – pred
studentskim su očima promicali sovjetski tenkovi, cijela kolona, hitajući brzinom
od 60-ak km na sat. Pored riječkih mladića jednako je zbunjeno stajao
čehoslovački vojni časnik, stežući prstima službenu torbu, dok mu je pogled
prelazio po tenkovima i bornim kolima što su jurili kraj njega. Riječani su s
građanima krenuli prema Plzenu. Put im je donio susret s novom tenkovskom
kolonom, pa je postalo jasno kako je na djelu zauzimanje strateških gradskih
položaja. Plzen se htjelo blokirati.
Svi prilazi građanima na
središnji trg našli su se zapriječeni. Tenkovi i borna kola krenuli su i prema gradskoj
radiopostaji, koja je na to uputila u eter riječi: „Sovjetski tenkovi se
približavaju našoj zgradi. Posljednji put vam emitiramo nacionalnu himnu!“
Riječani su definirali zajednički
stav: neće smjesta zatražiti povratak u Jugoslaviju, na sigurno, ostat će dijeliti
sudbinu plzenskih stanovnika. Na kupolama tenkova zaustavljenih na ključnim
gradskim točkama vidjeli su uniformirane vršnjake. Oni nisu izlazili iz vozila,
na pokušaje komunikacije okupljenih građana oglušivali su se, nisu reagirali ni
kada bi se po tenkovima ispisivalo protuokupacijske parole i simbole, ni kada bi
im se o cijevi vješalo košarice s hranom, uz poruku: „Od nas nećete dobiti ni
kruha ni vode!“… Riječki student Željko Morović imao je pri ruci fotoaparat i
odlučio snimiti prizore oko sebe, svjestan da je dio trenutka koji se dogodi
jednom u životu.
Život u gradu u
cijelosti je poremećen. Usprkos tomu, netočno bi bilo kazati kako su u takvoj
situaciji Riječani imali posebnih problema u usporedbi s ostalim građanima, dapače. Kad bi se
primijetilo da su s njima na ulici studenti iz Jugoslavije, građani bi se prema
mladićima ophodili sa simpatijama, što je npr. znalo donijeti takve iskaze
naklonosti poput puštanja preko reda u kupovni kruha. Profesor Erend se nije
micao iz stana u kojemu je smješten. Učestalo je postavljao pitanje studentima
kada se misle svi zajedno vratiti kući, svjestan u koliko se opasnoj situaciji nalaze.
Autobus za povratak u
Rijeku organiziran je nakon tri dana. Mladići na zadnjim sjedalima su u vožnji bez
prestanka pratili pogledom je li vozilo profesora iza njih. Začudo, na
čehoslovačko-austrijskoj granici nije bilo službenih osoba, ni domaćih ni
okupacijskih, zapravo nikoga, pa se samo proklizilo na drugu stranu. S druge
strane stajali su brojni novinari, a kada se autobus koji trenutak potom
zaustavio, sjatili su se oko njega, s pitanjima − što se događa „s one strane“,
koliko je tenkova na ulicama, puca li se, ima li poginulih? Fotograf Morović je
neplanirano dobio svojih pet minuta.
U Rijeci i više. Set
njegovih dramatičnih snimaka, devet od vjerojatno stotinjak, koliko ih je
načinio na plzenskim ulicama, osvanuo je 29. kolovoza na cijeloj stranici Novog
lista. Studentski klub Index je potom ugostio izložbu Morovićevih fotografija,
pa je riječka javnost mogla vidjeti šezdesetak prizora čehoslovačke tragedije.
Za njim je isto učinio klub Pedagoške akademije, gdje je izložba otvorena 3.
studenog u povodu Tjedna brucoša i nazvana Agresija
u svijetu, a za tu su joj se prigodu pridružile fotografije izraelskih
napada na arapske zemlje. Uvažavajući činjenicu da je Morović apsolvent
Strojarskog fakulteta, najavljeno je postavljanje njegovih radova i u auli te
ustanove.
Suočavanje s Morovićevim fotografijama rodilo
je u glavi Igora Mrduljaša, predsjednika Izvršnog odbora Saveza studenata,
prijedlog da naziv kluba u Kružnoj ponese spomen na potresan samospaljujući čin
češkoga studentskog kolege. Prijedlog je u riječkoj gradskoj upravi dočekan s
odobravanjem. Ta kako ne udovoljiti inicijativi iz redova vlastite mladosti, na
koju se tih dana itekako obrambeno računalo, pogotovo što je sadržavala čitljiv
stav odbijanja sovjetskog imperijalizma… Klub Index promijenio je naziv u Jan
Palach 5. veljače 1969. godine.
Morović i društvo više
se nisu vraćali u Čehoslovačku, osjećajući kako tamo baš i nisu službeno
poželjni.
Podijeli na društvenim mrežama