Je li još uvijek živa riječka Tvornica ambalaže, ona što je dobar dio Riječana nastavlja nazivati njenim jučerašnjim imenom Metalografički kombinat? Čineći to možda zato što je u njoj radio baš u doba kada se tako nazivala, a ono što jednom postane verbalna navika, navikom zanavijek i ostane?
Da, živa je. Mada pod (još jednim) novim nazivom i funkcionira na (još jednoj) novoj lokaciji, prilično udaljenoj od vlastite dugogodišnje lokacije gotovo u gradskom središtu, na Mlaki. Što se dogodilo da se to dogodilo?
Kako to najčešće biva, ubrzani razvoj Tvornice ambalaže imao je na adresi u Baračevoj ulici 1950-ih godina svoju cijenu. Prostorno širenje u zgradi nekadašnjeg hotela Emigranti nije moglo biti bezgranično, pa se iznova počelo primjećivati nekadašnju boljku – skučenost. Posljedično se krenulo razmišljati o novoj lokaciji, dobrim dijelom u vezi s činjenicom kako je vlastite planove o širenju na Mlaki imala riječka luka. Prvi planovi o selidbi ambalažnog pogona javili su već 1957. godine i govorili su o području Škurinjske Drage, gdje je nova tvornica trebala dobiti 25 tisuća četvornih metara radne površine, što bi bilo čak pet puta više od lokacije na Mlaki.
Nesreće na radu
Zašto tako velika prostorna ekspanzija, postat će jasnije ostavimo li po strani brojke o radnim uspjesima i pogledamo li pobliže u što se postupno pretvorio radni interijer prepravljenoga hotelskog zdanja na Mlaki, kao naličje tih brojki. Širenje proizvodnje sužavalo je prostor za neke druge stvari, i to doslovno, što je prvotno pristojne radne uvjete pretvorilo u vlastitu suprotnost. To je znalo dovoditi do velikog broja nesreća u radu s tankim limom, oštrim poput žileta. Godine 1958. osjetila se primoranom intervenirati gradska Opća bolnica Braće dr. Sobol. Za devet mjeseci te godine u Tvornici ambalaže dogodilo se 97 nesreća, dakle 11 mjesečno, pa je Bolnica, stalno iznova suočavana s teškim zdravstvenim posljedicama takvog rada, alarmirala Inspektorat rada Narodnog odbora Riječkog kotara. Nešto se u zaštiti zaposlenih moralo poduzeti.
Što su inspektori utvrdili obilaskom? Za razliku od prethodnih godina toga desetljeća, kada je bio zabilježen veći broj ozljeda u proizvodnji, te se godine dogodila samo jedna nesreća za strojem, a sve ostale tijekom pakiranja, prijevoza i slično. Je li to bio pomak na bolje, neka zaključi sam čitatelj. Ozljede su nastajale ponajprije zbog problematičnoga korištenja prostora. U Tvornici je bilo malo mjesta koje se nije koristilo kao skladišni prostor, što u prijevodu znači kako su gotovo sve prostorije bile zakrčene ambalažom i otpacima nastalim za radnog procesa. Posebno je bilo neugodno što su robom bili zakrčeni glavni ulaz i sve okolne prostorije, dapače roba se ukrcavala na kamione na samom glavnom ulazu, pa je normalno prolaženje radnicima bilo nemoguće. Naslagana ambalaža tu je dosezala visinu od tri metra, u ostalim prostorima tek nešto manje.
Inspektorima nije promaklo oku kako strojevi na kojima se proizvodilo limenu ambalažu nemaju uvijek neophodnu zaštitu, kako zaposleni prečesto ne koriste zaštitna sredstva, što se ponajviše odnosilo na rukavice i cipele. To se u Tvornici pokušavalo objasniti, štoviše opravdati time kako rukavice i cipele nije ugodno nositi zbog ljetnih vrućina i sličnih razloga. Kao da je lim u rukama radnica manje oštar ljeti nego zimi, a isto valjda vrijedi za otpatke od rezanja lima na tvorničkim podovima.
Objektivnosti radi, ne bi se moglo reći kako je neugodno stanje bilo posljedica činjenice da poslovodstvo ne brine o zaposlenima. Neki primjeri svjedočili su suprotno, pogotovo nakon niza loših vijesti u vezi sa zdravljem radnika.
Ambulanta za radnike
U obnovljenom krilu zgrade na Mlaki radnici su, a bilo ih je na popisu preko osam stotina, dobili 1959. internu ambulantu, za koju se tvrdilo kako je jedna od najbolje opremljenih i najmodernijih tvorničkih ambulanti u Rijeci. Tu su dva liječnika radila puno radno vrijeme, liječnik opće praske i ginekolog (prethodno je jedan liječnik posjećivao tvornicu na nekoliko sati tjedno), a pri ambulanti proradilo je i savjetovalište koje je vodila medicinska sestra. Nakon što je od 1958. godine topli obrok stizao iz restorana susjedne Rafinerije nafte, radnici su od 1960. mogli jesti u vlastitoj novootvorenoj menzi, kapaciteta 300 osoba.
Kako god tekao rad u Tvornici, dobro ili loše, planovi luke o širenju na prostor Tvornice i o njenoj selidbi na Škurinje ostali su dug niz godina samo planovi. To ne znači kako novosti u životu Tvornice nije bilo. Uvažavajući podatak kako su 70 posto njezine radne snage činile žene, godine 1963. dobila je naziv Tvornica ambalaže 8. mart. Dvije godine potom ipak je došlo do prostornih pomaka, doduše u organizacijskom opisu Tvornice, čime se hoće kazati kako su u njezin sastav ušli pogon limene ambalaže Primorka iz Vele Luke i Metalna industrija Lim iz Zagreba. To će potaknuti da se tvrtka na Mlaki 1966. godine još jednom preimenuje, taj put u Metalografički kombinat Rijeka. Evolucija imena nastavljena je 1993., kada se pogon pojavljuje u dokumentima kao MG-Pack d.d. Zadnja biografska crtica kaže kako je tvrtka 2000. godine napustila ulicu i nastavila rad u industrijskoj zoni na Kukuljanovu.
S kakvim učinkom?
Kapacitet prerade bijelog lima je na toj najnovijoj radnoj lokaciji povećan na 5 tisuća tona godišnje, što je MG-pack iznova učinilo vodećom tvornicom za proizvodnju metalne ambalaže u državi. Ovaj put Hrvatskoj. U tvornici se proizvodi 150 milijuna konzervi za pakiranje ribe godišnje i oko 200 milijuna drugih limenki za potrebe prehrambene industrije te još deset milijuna limenki za potrebe kemijske industrije. U sastavu MG-packa djeluje zagrebačka tvornica Pluto u kojoj se proizvode sve vrste zatvarača za prehrambenu industriju, posebno pića. U Plutu se godišnje proizvede 300 milijuna čepova za pivarsku industriju te 100-150 milijuna drugih zatvarača. U halama na Kukuljanovu zaposleno je stotinjak radnika, kojima valja dodati njih oko 60 u Plutu, gdje je puštena u rad linija za proizvodnju visokonavojnih zatvarača za vina. Tvrtka postupno prelazi s uporabe bijelog lima na aluminij koji je tanji, lakši i sigurniji materijal jer uklanja rizik od korozije i ostalih neželjenih pojava.
Nazivala se ona kroz povijest ovako ili onako, današnja tvornica MG-pack jedna je od uistinu rijetkih riječkih tvornica osnovanih neposredno nakon Drugog svjetskog rata koje još uvijek rade. Eto, imamo i pozitivnih iznimaka. Koji je, prisjetimo se, krenuo u riječkom zaljevu Martinšćica.
Podijeli na društvenim mrežama