Foto: Mario Frlan / MojaRijeka.hr
S druge strane Trešnjevka je prije kratkog vremena pobijedila nedodirljivu Podravku sa 22:21. Gledano iz tog kuta potpuno mi je razumljivo pitanje predsjednika kluba Luke Denone nakon pobjede „Tko je ovdje lud?“. Iskreno mislim da nitko nije lud, ovo je samo očekivano neočekivani rasplet situacije koja je u Zametu trajala već više od dva mjeseca.
Odnos
trenera Ede Šmita s igračicama bio je miljama daleko od idealnog, čovjek je
izgubio autoritet i koliko god se trudio to nadoknaditi deranjem u svlačionici
ili na treninzima, više nije uspijevao pohvatati konce.
Sada
dolazimo do dijela ženske psihe. Promatrajući treninge pod Šmitovim vodstvom u
posljednje se vrijeme stjecao dojam da se on iz petnih žila izvikuje na skupinu
čunjeva. Znam da se cure na ovo neće naljutiti jer s njima prolazim u
posljednje tri godine najveći dio utakmica. Tada su najiskusnije, kapetanica
Dina Brčić i potencijalna reprezentativka Ivana Vuković pozvale predsjednika u
svlačionicu i izložile mu problem. On ih čak nije niti saslušao, poslužio se
onom „kroz jedno unutra, kroz drugo van“ i izjavio „Stojim iza trenera“. Dva
mjeseca kasnije priznao je: „Pogriješio sam, trebali smo ovo napraviti i ranije“.
Lijepa je osobina čovjeka da prizna pogrešku i zato dodatno treba cijeniti
Denonu. Istina, tko zna kako bi se stvari odvijale da je odmah zahvalio Šmitu
na suradnji. Ne želim se ovdje baviti naklapanjima u stilu što bi bilo kad bi
bilo, no znam što se dogodilo od trenutka kada je Šmit napustio klupu Zameta.
Na treninzima vlada veselje, cure daju apsolutni maksimum i ginu na parketu.
Rezultat u Zagrebu dokaz je toga.
„Ne
možemo dočekati da utakmica počne“… čuo sam u autobusu na putu prema Zagrebu i
nisam vjerovao, točnije i iskrenije bojao sam se još jedne katastrofe. No bilo
je iskreno. „Dogovorile smo se da ćemo odigrati maksimalno“ rekla je kapetanica
Brčić. i držale su se dogovora. Nisu baš bile oduševljene saznanjem da će ih s
tribina motriti bivši trener, no dokazale su još jednom da se ženama ne treba
zamjerati. Odigrale su savršeno sve do jedne. Možda je prva među jednakima ipak
bila jedina majka u ovom mladom sastavu, vratarka Nikolina Rebić Račić koja je
sakupila impozantnih 19 obrana od čega čak 15 u prvom dijelu utakmice. „U
dosadašnjem dijelu sezone ima 78 obrana, a sada 19“… mrmljao je nakon susreta
Šmit no dodao je i ovo: „Odigrale su onako kako znaju i mogu“. I zaista mora mu
se priznati da je složio vrlo zanimljivu ekipu koju nažalost nije znao ili
mogao voditi.
Nemojte
misliti da je rukomet imun na bolesti koje zahvaćaju ostale sportove kod smjene
trenera. I Zametu su se nudili razni „stručnjaci“ i stručnjaci o čijim imenima
sada ne bi jer su nebrojeno puta dokazali da su „osjetljive biljke“. Tko su
onda preporoditelji? Legenda riječkog rukometa Rada Ciganović koja je u klubu
uvijek i zauvijek od jutra do sutra i Željko Vujmilović čovjek koji skoro sve
svoje slobodno vrijeme provodi uz rukomet i sa rukometom.
Svi
oni koji su imali prigodu vidjeti riječku rukometnu rapsodiju u Zagrebu
suglasni su da curama na ovoj utakmici nije niti trebao trener. Igrale su za
gušt, za rukomet, za sve ono što se u njima posljednjih mjeseci gomilalo. I
čelni ljudi Trešnjevke shvatili su što se događalo na parketu i priznali:
„Dobro smo i prošli“.
Možda
i najveću istinu izrekao je nakon ovacija Željko Vujmilović: „Na ovome Vam
čestitam od srca, bilo je super, ali sada ste same postavile vrlo visoko
letvicu uspjeha. Nemojte na ovome stati, sada treba pobijediti i u Umagu jer
ste jače od njih.“
Sve
izrečeno je istinito, no vratiti ću se još jednom na početak ove priče. Jako je
teško razumjeti žene – sportašice. Za to se morate jako potruditi. Istina je
također da su Zamećanke po sastavu jače jer osim već spomenutih tu je i, po
mome mišljenju najveći rukometni talent našeg grada u posljednjih najmanje
deset godina, Katarina Ježić, koju već na oku drži Podravka, kao i rođena Zagrepčanka
Ana Maruščec koja se sjajno uklopila u rapsodiju odigravši prvi puta u rodnom
gradu onako kako zna. A zna puno, jako puno, uostalom zbog toga je i pozvana u reprezentaciju.
U
posljednjoj sam kolumni spomenuo vedrija vremena za riječki sport, a vikend su
dodatno uljepšali nogometaši Rijeke koji su do prve proljetne pobjede stigli u
Koprivnici. I tamo je junak bio mladi sportaš 19 godišnji Antonini Čulina.
Loša
priča vikenda je ne ulazak odbojkaša Rijeke u doigravanje, što je izrazito
veliki neuspjeh. Svaka čast mome dragom i dobrom prijatelju Dragiju Brankoviću,
ali ako je sa 46 godina jedan od najboljih u svome klubu, onda tu nešto ne
štima. Ili su me krivo učili da na mladima svijet ostaje.
Podijeli na društvenim mrežama